Vukovar3

Vukovarske sjene

Simo Dubajić komunistički je “ko mesar” koji se hvalio da je nakon završetka Drugoga svjetskog rata pobio desetak tisuća Hrvata i da mu je žao što ih nije pobio još. Hrvatske institucije protiv njega su podigle optužnicu par trenutaka prije nego je umro, te 2009. godine. Kada je sklopio oči, vratile su predmet tamo gdje je bio tri četvrtine stoljeća: u pretinac kolektivne hrvatske šutnje.

Za zločin od desetak tisuća ljudi naše institucije nisu u dvadeset godina privele tu odgovornu osobu!

Započeo sam ovu priču o Vukovaru sa Simom Dubajićem, jer on oslikava kodeks ponašanja naših institucija, koje očito nisu naše. Njegov slučaj je pravilo, a ne izuzetak.

On je etalon po kojem se povijest iz četrdesetpete kopirala i u devedesetima ponovila. Surovo i bolno.

U toj ponovljenoj povijesti devedesetih godina ponovio se glavom i bradom i velikim brkovima Simo Dubajić, kao aktivni sudionik u poticanju pobune Srba protiv Hrvatske, organiziranju SAO Krajine, te pomaganju Arkanovcima u klanju Hrvata, PO DRUGI PUT!!!

U dva navrata u životu taj (ne)čovjek ubija i progoni Hrvate, a Hrvatska ga ne privodi pred lice pravde!

I čemu se mi trebamo čuditi?

A nije Simo Dubajić nekakav izoliran slučaj. Takvih ima stotine “na ovim prostorima”. Od Drugoga svjetskog rata preko ovog Domovinskog. U VUKOVARU ih je barem sto.

Nitko od njih nije odgovarao, a i kako će?

Hrvatske institucije učinile su sve da se ne učini ništa.

Kada netko želi podignuti glas i ukazati na nepravdu, onda ga se ušutka. I to doslovno. Vidjeli smo to na primjeru mnogih koji su odstranjeni s društvene scene čim su se samo malo dublje aktivirali. Takav aktivizam nije u nas dobrodošao.

A medijskom praćenju takvih aktivnosti svjedočili smo ovih dana kada su se u Vukovaru okupili ljudi svjedočiti istinu. Baš tada su slobodan dan uzeli svi borci protiv nasilja, aktivisti za zaštitu ljudskih prava, istraživački novinari, izvjestitelji, političari, kojih nije bilo ni čuti ni vidjeti. Svi su oni participirali u nastojanju da hrvatska javnost ne sazna ni djelić tragedije koje smo u ratu prošli, niti da se potrese nad nekim sudbinama, a bilo ih je milijun.

Ne uklapa se to u “našu” politiku.

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za Simu Dubajića?

Zna li itko od nas neku njegovu žrtvu i njenu sudbinu ili grob?

VUKOVAR je samo jedno u nizu ponavljanja naše tragične povijesti, preko koje se stalno preskače i to namjerno.

VUKOVAR nije samo razrušen grad, on je zbog stava institucija prema njemu – naša razrušena moralna osnovica za bilo što pozitivno u ovom društvu.

VUKOVAR je dokaz da smo taoci vlastite neriješene povijesti i ostataka društva drugova Sime Dubajića, koji vješto skrivaju krvave tragove svojih uhljebnika i omogućavaju im mirnu reintegraciju u društvo po svojoj mjeri.

VUKOVAR je ogromna zbirka neispričanih priča sakrivenih po ladicama institucija, koje čekaju da vrijeme učini svoje.

Možda ipak možemo učiniti nešto.

Nešto ispričati, napisati, objaviti.

Nešto kao primjer drugima.

Nešto ljudski i od srca.

Nešto za Vukovar.

Za Hrvatsku.

Ili možda organizirati referendum, kao platformu zakonu po kojem bi se sve one koji nisu učinili ništa da se spriječi zločin privelo pravdi.

Jer nekažnjavanje zločina je svakako zločin.

A zločin nikad ne zastarijeva.