020-Hrvatski labitrint laži

Hrvatski labirint laži i ideologija zvana jugoslavenizam

Labirint laži“ njemački je film koji govori o javno-političkim opstrukcijama suočavanja njemačke javnosti sa zločinima nacizma. Desetljeće nakon završetka Drugoga svjetskog rata tisuće onih koji su u nacizmu okrvavili ruke integrirali su se u sve pore društva, od obavještajnih, gospodarskih do političkih, pa je svako nastojanje otkrivanja pune istine užasa nailazilo na prepreke. Svima je bilo lakše okrenuti glavu i „okrenuti se budućnosti“, a mnogobrojne žrtve morale su se suočavati sa svojom poviješću svakodnevno susrećući svoje zločince. Nitko nije želio kopati po vlastitoj povijesti jer su mnogi bili dio tog mračnog vremena, pa je kopanje moglo dovesti do vlastitih korijena i sramote. Zato je šutnja bila blago. Sve dok se krajem pedesetih nije okupila mala grupa mladih ljudi koji su preskočili prepreke vlastitih obiteljskih tereta prošlosti i odlučili istinu o zločinima nacizma staviti pred lice njemačkoga naroda. I lavina je krenula. Suđenja koja su uslijedila i osude koje su donesene sigurno nisu obuhvatili ni manji dio svih koji su bili u toj zločinačkoj mašineriji, ali suđenje je postiglo potpuni cilj: okrenulo je glavu njemačkome narodu, otvorilo je njegove oči, suočilo ga s istinom i činjenicama.

Povukao sam paralelu s našom hrvatskom svakodnevicom, ali ne s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti s nacističkim, fašističkim ili ustaškim zločinima, jer u Hrvatskoj na sreću nema nacista, fašista ili ustaša (premda se mnogi političari i njihovi medijski istomišljenici nadljudskim naporima trude ih izmisliti) koji bi to mogli raditi, već s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti sa svojom komunističkom prošlošću koju i danas rade nasljednici komunističke ideologije.

Treba naglasiti da se u Hrvatskoj pored zločina komunizma sakrivaju od javnosti i zločini četništva, te sve ono negativno i od jednih i od drugih. Pogotovo ono negativno učinjeno spram Hrvatske i Hrvata. A zajednički nazivnik komunizmu i četništvu je Jugoslavija.

Možda bi zato “jugoslavenizam” bio pravi termin jedne ideologije koja vlada na “ovim prostorima”, a s kojim bi se trebali suočiti i kojeg bi trebalo prosuditi.

Jugoslavenizam!

Četvrt stoljeća nakon stvaranja države Hrvatske, očito je da jugoslavenski mentalitet u Hrvatskoj nije povijest, te da raspad Jugoslavije nije značio i raspad komunizma i četništva, pogotovo one njihove komponente koja je zatirala hrvatsko. Zapravo, stječe se sve više dojam da se ni Jugoslavija nije raspala.

I danas mnogi žive dobro na račun blaćenja svega što je hrvatsko, po istom ključu kao što su to nekad radili njihovi prethodnici. Isti recepti iz oba rata ponavljaju se na jednak način: sakrij istinu – istakni laž. A kada se to radi dovoljno dugo, onda su rezultati zajamčeni.

Raspodijelivši se na dvije strane političke scene, lijevu i desnu, stara se jugoslavenistička oligarhija zaogrnula dvjema svetinjama – antifašizmom i domoljubljem – te ih licemjerno zloupotrebljava, zavaravajući već izvarani narod, koji je prihvatio poziv na „zaborav povijesti“. Naravno, mnogi koji pozivaju na zaborav povijesti ne zaboravljaju onaj dio koji njima odgovara, a u kojem je laž, već ga i dalje upornno ponavljaju na očigled naroda, koji nije sposoban upaliti svjetlo i provesti vlastitu „lustraciju“.

Nema nikoga tko bi racionalno i objektivno suočio javnost s istinitom koja glasi: hrvatski narod osjetio je zla svih ideologija i režima: fašizma, nacizma, komunizma i četništva, ali se nažalost isključivo govorilo o ustaštvu kao problemu. Nažalost, nikoga nema da otkrije plašt laži i ukaže na istinu koja se ispod njega skriva. Nažalost, jer hrvatski narod je participirao i u antifašizmu i u domoljublju, pa na to treba biti ponosan, a ne može, jer su laži izmiješane s istinom i zagađuju volju za ponosom.

Usprkos navodnim medijskim slobodama, naša javnost ne zna istinu o zločinima jugoslavenizma, odnosno komunizma i četništva, već i dalje konzumira one laži koje su se desetljećima plasirale i nudile kao univerzalna istina, a u kojima se ističu ili umnožavaju samo fašistički, nacistički i ustaški zločini, a istodobno prikrivaju ili umanjuju oni jugoslavenistički.

A u čemu je razlika između njemačke i hrvatske opstrukcije? U čemu je razlika između ljudi koji opstruiraju istinu? U čemu je razlika između ovih zločina? U čemu je razlika između ovih istina? U čemu je razlika između Nijemaca i Hrvata koji okreću glave?

Komunizam je najveće zlo u povijesti čovječanstva – i to pokazuju brojke. Kineski komunisti ubili su, prema procjenama međunarodnih instituta, 65 milijuna Kineza, što je deset puta više nego što su nacisti, fašisti i nihovi pomagači zajedno ubili pripadnika židovskog naroda. Ruski komunisti ubili su milijun Židova. Najdulju bodljikavu žicu kojom su opasani ljudi u povijesti čovječanstva podigli su i po njenim tragovima kasnije izgradili zid upravo komunisti u Berlinu kako bi zarobili ljude u komunističkoj „demokraciji“, u njihovom „koncentracijskom logoru“. O zločinima komunizma u Hrvatskoj objavljeno je, prema mojim spoznajama, gotovo 200 knjiga, a ona o komunističkim zločinima samo u Dalmaciji sadrži gotovo 800 stranica.

A četnički zločini dva puta su se u povijesti ponovili na tijelu hrvatskoga naroda. Dva puta. I to drugi put nedavno, pred našim očima. Vrlo krvavo i okrutno.

Mnoge povijesne činjenice, na žalost, hrvatskoj javnosti nisu prezentirane, već su sakrivene, a ne postoji kritična masa koja bi hrvatsku glavu okrenula prema povijesti i otvorila joj oči, pa je ona danas podijeljena do boli na svim razinama – jer u temelju našeg društva nedostaje istina.

I zato je Hrvatska, za razliku od Njemačke, tamo gdje joj je i mjesto: u blatu vlastite povijesne laži u kojoj se valja i ne može iz nje izaći i krenuti u istinsku budućnost.

Na žalost, suđenja u Hrvatskoj nije bilo ni za komunizam, ni za četništvo, ni za Jugoslaviju. A njihovi zločini su neizmjerni.

Sudski proces o kriminalu na državnom nivou i ubojstvu kojim se zataškao taj kriminal iz vremena Jugoslavije vodi se pred njemačkim sudom.

Ne pred hrvatskim, nego pred njemačkim sudom, daleko od očiju hrvatske javnosti.

A koliko su se naši političari opirali i tom njemačkom sudskom procesu i izručenju optuženih dobro nam je poznato.

Nisu tada primjenili parolu: “Locirati, uhititi, transferirati”.

I što drugo zaključiti nego da je stogodišnje bivanje hrvatskih javno-političkih djelatnika pod Jugoslavijom i služenje četništvu i komunizmu stvorilo logičan sukob interesa. Previše je onih utjecajnih koji su imali interesa od jugoslavenizma. Generacijama. Njima je draže o Jugoslaviji govoriti lijepo, a o Hrvatskoj ružno, te žaliti za jučer, a rugati se svemu danas. Njima bi istina o komunizmu i četništvu poremetila idilu jugoslavenizma.

I zato se ne događa ništa, i to ne samo na području suočavanja s povijesnim istinama.

To je na duši onih kojima je to bila ljudska i građanska dužnost i koji su bili plaćeni da to naprave. Tisuće žrtava komunizma i četništva u Hrvatskoj umrlo je gledajući svoje zločince kako se mirno šeću ovom zemljom i – što je najgore – oni i njihovi ideološki nasljednici jugoslavenizma participiraju u institucijama ove zemlje.

Preskakanjem ovih povijesnih istina, a ponavljanjem povijesnih laži, srušila se moralna društvena osnovica, relativizirao ljudski život i pogazilo dostojanstvo.

A tamo gdje nema istine, nema ni pravde, nema ni demokracije.

Hrvatskoj je nužno potreban hitan izlaz iz labirinta laži na polje istine, kako bi se suočavanjem s vlastitom prošlošću mogao završiti ovaj suludi virtualni ideološki građanski rat koji se nameće.

Samo istina može rasteretiti ovo teško breme podjela i samo rasterećeni možemo napokon krenuti dalje u budućnost u kojoj će istina predstavljati uzor i vrijednost, a ne prijezir, i u kojoj će se ljude koji se bore za istinu cijeniti i poštovati.

Od institucija se to očito teško može očekivati, pa će biti potrebno uložiti mnogo individualnog napora svakog pojedinog čovjeka u ovom nužnom civilizacijskom procesu.