Jučer danas sutra

Jučer danas sutra

Jučer danas sutra

Vlak za budućnost

Na balkanskom rendgenu samo je sjena hrvatske kičme

Kralješke raznose genetski indoktrinirani beskičmenjaci

Melju ih u medijskom žrvnju i prahom pune glave naroda

Smiču se izdanci četveroreda i grane osjećaja za svoje

Lome se ogledala povijesti na kojima su obrisi njihovi

Metu se kosti što ih zemlja povraća na očigled svijeta

Vriju prikrivene strasti iz bordela gospođice od tri pedlja

Okupljaju se mušterije s triperima zajedničkih genoma

Rastu novi plodovi sa bulevara generacija krivog srastanja

Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina

U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske

Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi

Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost

Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi

Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni


Poezija to go

U sjeni mrtvih sjena

Slušam i gledam;
Preljevaju se korita licemjerja
S lijeve i desne strane
Natapaju polja neznanja naroda
Bitno postane nebitno
Nebitno bitno
Silna briga za tuđe
Bezdušnost za svoje
Prekrivena istina vapi
Istaknute laži viču
Povijest se ponavlja
Repete do povraćanja
Zaludu je sve
Ne vrijedi ništa
Stalno negdje putujemo
K nečim težimo
Za sve je drugi kriv
Pogotovo desno
Neznanje je napredak
Znanje nazadnost
Ljubav za svoje prezir
Mržnja svojeg hvala
Žao mi je jadnih ljudi
Zaslužili su život
Umoran sam od nabrajanja
Ima još mnogo toga
Slušam i gledam
Oko sebe
Tu
U sjeni mrtvih sjena

 


Poezija to go

Šume ukradene mladosti

U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena

Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo

U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru

Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj

Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja

Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća

Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša

Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša

A kad sunce odnese sjene i otare rosne suze

Vjetar će dignuti lišće odvest ga u druge šume

I tamo se pričaju priče nad humkom što krije snove

Ukradene mladosti rane skrite od povijesti nove


Poezija to go

Put od križa

U pete drugega gledadu

Pognutu glovu dole daržidu

Mučidu i potribu po sebi činidu

Po putu savura noge kida

Prašina žedna kupi kor

Izmučeno tilo ostavije slida

Napožono svako na svoj por

Osušila se justa ni suza teć ne more

Bože pogledaj nas i rec morel bit gore

Tila naša rike nosidu

I prezovne ih jame jidu

Zbondu puta kupidi rosu

Kad ‘kako’ zaklani zaspidu

Posijano po zemji mlodo naše sime

Duboko zakopono da nikad već ne nikne

Sve ča je ostalo ča se ni zakopalo

Do danas je somo pontilo i mučalo

Teški friži u očiman njima su ostali

I rane na duši ča su sve pasali


Poezija to go

U kloncu

Izbliđena napaćena

kroz godišća priparćena

Sitna mola nagrišpona

izranjena izfrižona

Provukuje se kroza klonac

kako zečić jedon moli

Stenje bidna izmorena

obroz non je vas u boli

A po bondah svega klonca

bisni pasi se stivojedu

Zubi su in sline puni

dok režidu i lajedu

A u kloncu sve je škuro

sunce nikud ni probilo

Gavranih je jato velo cilo

nebo pripokrilo

U takoven škuren kloncu

vanpiri su se raskotili

Karvi karvi svi bidu se

njezine napit itili

Al in smeta križić moli

na parsiman ča non visi

U ručici ča ga stiska

molo dite njon na sisi

Sakrije ga ona jadna

skuten svojin rakamonin

Pokrije i puk svoj moli

sa pensiron nestimonin

Gavrani non suknje kjuju

pasi bisni skute žeru

Pomalo se sva švojoje

pasovajuć kroz tu gveru

Vanpiri su tad apena

oči svoje izvoltali

Kad križi su se svega puka

ispod skutih ukozali


Poezija to go

Po slidu

Durnji zemja od kopitih

Vrije voda u koritih

Iz daleka oblak čorni

Sa konjima vilu goni

Priko poja širokega

I potoka dubokega

Pasi skviču sve po slidu

Išću kor čarnjenu blidu

Tiradu ih gospodori

I nezna se koje gori

Teško tilu ča ga snojde

Kad ga čorni oblak nojde

U škuro ga obavije

I pasiman ostavije

Nakraj poja klonac tisni

Skviču žešće pasi bisni

Sad si naša sad si naša

Stisnut ćete naša gaša

Svu ćemo te mi satart

Greba ti se neće znat


Poezija to go

Istina

Duboke jame kopali

istinu kako bi zakopali

U zemji čornon judi karvavih ruk

U utrobi glodnon

nagledali se čovičjih muk

Dubje kopali dubje

Grubo pensali grubje

Istinu dole utornuli

Dobro jamu zagornuli

Sa dušon svojon istinu inverugali

Kako bi se osigurali

Da istina nikad ne izojde

Do ušijuh drugih ne dojde

Da nebidu drugi znali

Da su dušu za veruge baratali

Ma je duša u zemji infrulala

I istinu molala da vonka izojde

Oči i uši nojde

A tila bez duše veruge nove kuju

Bizere navukuju

U foje se uvukuju

I truju truju truju druge

Kuju kuju kuju veruge