13

Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid

Moje rodno mjesto Vrbanj na otoku Hvaru jedno je od pet mjesta na ovom lijepom otoku koje je u povijesti imalo više od tisuću stanovnika, a danas ih ima manje od četiristo, s otprilike nešto manje od stotinjak obitelji.

Vrbanju pripada prema gruboj procjeni autora nekoliko milijuna kvadratnih metara površine, uglavnom u privatnom vlasništvu mještana. Dakle simbolično po svakoj familiji nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara vrijednih otočkih zemljišta koje su stoljećima život značile. Velik dio Starogradskog polja, zaštićene UNESCO-ve baštine u kojoj su bogati maslinici i vinogradi, pripada upravo Vrbanjanima.

Pripada im i velik dio neprocjenjivog obalnog područja između Vrboske i Starog Grada s pogledom na Brač i Zlatni Rat.

Vrbanj je rodno mjesto Matija Ivanića, vođe ustanka hvarskih pučana koji se izborio za nivo demokracije omogućivši da u instituciju vlasti može ući “SVAKI ČOVJEK” i to 1511. godine! To hrvatski narod stavlja ispred svih drugih naroda, jer je takav oblik demokracije zabilježen u svijetu tek mnogo kasnije i zato bi to trebalo biti velikim slovima upisano u svjetsku historiografiju, te predstavljati ne samo prepoznatljivost Vrbanja, već čitave Hrvatske.

I kada bi se samo jedan poslovan, stručan i pametan čovjek angažirao na osmišljavanju strategije ovoga mjesta, onda bi vrlo brzo svakoj od ovih sto familija omogućio da samo s malim dijelom onih nekoliko desetaka tisuća metara kvadratnih zemljišta dobro živi. I ne samo da žive oni dobro, nego da se time omogući povratak još barem pedeset familija podrijetlom iz Vrbanja koji su ga napustili.

Nažalost, nema takvog čovjeka.

Zapravo, ima. Ima takvih ljudi, ali nema onih koji bi ih angažirali za ovakav posao.

Nažalost, tih nema.

Nema nikog tko bi onaj kvadrat zemljišta doveo na vrijednost od stotinjak eura, čime bi svaka familija imala kapital od nekoliko milijuna eura.

Zato kvadrat zemljišta simbolično vrijedi jedan euro.

Umjesto da se osmišljava način na koji će se narodu pomoći u opstanku, oplemenjujući njegovu baštinu i podižući joj vrijednost, osmišljava se način na koji će se narodu natovariti porezi na istu i tako joj dodatno umanjiti vrijednost, jer bi iscrpljenom narodu vlastito zemljište tako postalo nepodnošljiv teret. Time bi ubrzo kvarat zemljišta mogao vrijediti i manje od eura, a narod bi ga nažalost bio prisiljen prodati.

To bi dodatno ubrzalo ne samo prodaju djedovine, već vjerovatno i odluku za konačnim odlaskom s baštinskog ognjišta.

Već sada se za svo familijarno zemljište koje su generacijama stvarali preci, može kupiti samo stančić na periferiji Splita s pogledom na ništa.

Život na bezvrjednom zemljištu nema neku vrijednost, a od sentimenta se ne živi.

Zato se Vrbanj polako, ali sigurno osipa.

I ne brine to nikoga.

Nitko ne mari što naš narod nestaje.

Starogradsko polje je zaštićeno.

Procesija Za križen je zaštićena.

Klapska pisma je zaštićena.

Ali čovjeka nitko nije zaštitio.

Tko će obrađivati Starogradsko polje?

Tko će nositi sveti križ u procesiji Za križen?

Tko će pjevati stare napjeve i kolende?

Tko, kad našeg čovjeka ovdje više ne bude?

Doći će drugi. Naravno da hoće. Dolaze već.

Donose sa sobom svoje simbole, svoje pjesme, običaje i način života.

“Genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu.”

Ovo je definicija genocida.

Zar se nad mojim Vrbanjom ne čini upravo sve ovo?

Sve.

Zar se Vrbanj ne uništava?

Zar se ne ubija?

Koliko je povijesnih ožiljaka na njemu?

Zar se naša djeca ne prisiljavaju odlaziti u druge “skupine”?

A moj Vrbanj je Hrvatska.

Nad mojim Vrbanjom i nad mojom Hrvatskom već dugo se vrši genocid.

Samo se to tako ne zove.