Četiri štajuna


IZDAVAČ i GODINA: Vlastita naklada, Split 2010.

Zbirka poezije Četiri štajuna nastala je kao odabir iz moje četri objavljene zbirke  čakavske poezije: Kad sve umukne govorićedu stine, Kojin jazikon, Svitlo na kraju i U kloncu.

Po dvanaest pjesama iz svake zbirke odabrali su tadašnji recenzenti Ljubo Stipišić Delmata, Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević i Siniša Vuković koji je preuzeo ulogu odabirača umjesto, nažalost preminulog, svima nama dragog, Anatolija Kudrjavceva.
Posljednja pjesma u svakom poglavlju odabir je autora, kako bi se po domaću reklo; za žuntu.
Dizajn knjige preuzet je od prve zbirke Kad sve umukne govorićedu stine sa malom izmjenom na naslovnici, na kojoj je umjesto slike Svetog Mikule u Velom Varošu u Splitu, stavljena kombinacija riječi naslova svih zbirki.

Zahvaljujem svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u stvaranju ove, kao i svih dosadašnjih zbirki, pogotovo onima koji su materjalno pomogli njihovo objavljivanje.

Veliko hvala recenzentima i odabiračima pjesama Siniši Vukoviću, Tonku Maroeviću, Zvonimiru Mrkonjiću i Ljubi Stipišiću Delmati koji su mi učinili veliku čast svojom nazočnošću u mojim skromnim djelima.

Na kraju, posebno se zahvaljujem dragom, na žalost pokojnom Anatoliju Kudrjavcevu, velikom književnom autoritetu, koji me je svojom pozitivnom kritikom ohrabrio u samim počecima mog poetskog odrastanja.

Miki Bratanić

OSVRT ĐURO VIDMAROVIĆ

Vrijedni čakavski stihovi

Splitski književnik i jedan od najmlađih članova društva hrvatskih književnika, Miki Bratanić, objavio je vrlo kvalitetnu zbirku stihova pod naslovom „Četiri štajuna“. Pred nama je djelo neobično po broju odabirača i recenzenata (Anatolij Kurjavcev, Tonko Maroević, Siniša Vuković, Zvonimir Mrkonjić i Ljubo Stipišić Delmata). S obzirom na ugled i nacionalne veličine recenzenata Bratanić se potrudio zbirci dati odgovarajući tehnički i grafički izgled. Stoga ona djeluje i kao literalni poklon i kao turistički suvenir. Svaki od odabirača svoj je odabir popratio kratkim predgovorom. Tako smo, uz autorove pjesme dobili i malu antologiju briljantnih eseja o odabranim stihovima. Miki Bratanić je knjigu „Četiti štajuna“ obogatio vastitim fotografijama u crno bijeloj tehnici, na kojima je sve ono o čemu pjeva ovjekovječeno kao čedesna povijesna izmaglica koja treperi i lebdi kao vječno podrhtavanje, kao identitet jednog naroda. Miki Bratanić je osvježio hrvatsku dijalektalnu književnost.

I meni koji pripadam Slavoniji, Bratanićevi čakavski stihovi djeluju kao povijesni eho, kao govor i jezik kojim su se služili naši preci i naši narodni kraljevi. To je jezik melodičan i gibak, nježan i opor, silovit i staložen, to je Jazik naroda koji je sve oko sebe i u sebi mogao shvatiti i opisati na svome jeziku. Stoga je jezik postao sinonim za hrvatski narod.

Đuro Vidmarović – Obzori hrvatskog pjesništva

Ulomci iz osvrta objavljenog u tjedniku za kulturu; Hrvatsko slovo.

SLIKE SA PROMOCIJE

 Slike sa promocije

etiritajunapromocija1 etiritajunapromocija2 etiritajunapromocija3 etiritajunapromocija4 etiritajunapromocija5 etiritajunapromocija6 etiritajunapromocija7

 

NOĆ

‘Kad sve umukne govorićedu stine’

 

Noć

“Ima jedna noć”

promukli glos sa podan gradel,
Miri slušadu.

Joke ruke Križ vazimju,
tul prikrije grihe naše;
“Spasitelj naš”.
Treća štrofa “Kad se uputi”,
Škrabatuše noć proporu,
Kandiliri niza crikvu.
“Pomiluj mene” iz svih garlih,
Okolo crikve , niz Vela vrota,
Pun je misec.

Ima jedna noć.

 

STINE

Stine

U fundamentu, ispod nog,
povar, okolo
Stine;

Slušadu batude, beštime, škrokje

Gledadu trude, procesjune

Pišedu štorije, deškoše

Pontidu štajune, užonce, jude

Brojidu kolko je ostalo.

Stine
brojidu,
pontidu,
pišedu,
gledadu i
slušadu.

Jer, kad sve umukne;
govorićedu stine.

 

ČEKA ME

Čeka me

Svoju san jubov ostavi na škoju;
u živon stini i zemji čarnjenon,
sa spomenon odpri i viron u boje,
sa nodon za vidit furešte svoje.

I nison se boja da će me ostavit,
il da će drugon u krilo poć,
jer san i dil duše svoje ostavi
i kad se vrotin skupa ću ih noć.

A sa sobon san vaze sudbinu svoju,
da sa menon gre po bilemu svitu,
njon ću tastamenat dat da mi napiše
i u njemu zodnju žeju moju.

Kad izdahnen neka me donese,
di san ostavi jubov svoju,
a ona će za menon : pokrit ploču,
vrotit mi dil duše moje,
zalizat jopnon bonde od greba
i čekat opet furešte svoje.

MUK

‘Kojin jazikon’

 

Muk

Kroz jematvu i primaliće,
karnovol i litnje fešte;
muk.
Provukuje se kroz lozi i suputnice,
štrode i kole,
pjace i sole,
kroz vrime;
muk.
Kako sudnji don diže pokojne store
i vodi ih kroz poja i lozja,
nimo japjenice i kamenice.
I ne nahodidu nikoga,
somo muk,
zaresa i obresa.

Da in je slomit takaj po škinjima !
Ma su i takji infruloni,
u muku.

 

DILADUR

Diladur

Za udilat drivo vajo mu poznavat dušu
Za udilat stinu vajo non poznavat i dušu i tilo.
A riči od koje se pisma udila
vajo poznavat i dušu i tilo i život
i vrime  misto;
I uvik ti se pari da je pisma udilana nakrivo.

 

RUKE NA BONKU

Ruke na bonku

Ruke na bonku
starost, tila i driva
zaresli jedno za drugo
gropi, friži i  žuji
izblidjeni, izliženi i izrašponi.

Mladost, tila i driva
izblidili, izlizali i izrašpali
grope, friže i žuje
kako jedno tilo u fošolu.

Starost, tila i driva
uz dim tamjana i kandalota
kako jedno tilo
ruke na bonku u koru.

 

SVITLO NA KRAJU

‘Svitlo na kraju’

Polma

Suha polma
Na suhemu polu
Suhe loze
Na zemji suhon
Još blagoslov darži
Kontra grada.
Čovik ča je moli
Se osuši
U suhon zemji
Ostala suha trova
Po redima
Osušena gustirna
I kamenica

 

RED ZA NERED

Red za nered

Stojimo u redu za nered
Sve veći red za veliki nered
Reda za red ni reda
Somo red za nered
I svi su ili u redu za nered
Ili u neredu
U redu ni niko
Borzo ni u redu za nered
neće bit nikoga;
svi u neredu
i to je u redu.

 

KAPELICE

Kapelice

Stojidu kapelice zbondu putih
Vrotih zatvorenih
Ali sarcih otvorenih.
Stojidu i čekadu.
A judi pasojedu i vrime
I ne fermoju;
Nonkle zlamena.
Na oltarićima cviće usahlo
Žedno molitve
I paver napodan žmula
Žedan uja.
A kapelice stojidu
Na molitvu se i ne oziredu
Somo čekadu da komu
Isprovjedu
Zoč su tote
Zbondu putih.

 

U KLONCU

‘U kloncu’

 

U kloncu

Izbliđena napaćena
kroz godišća priparćena
Sitna mola nagrišpona
izranjena izfrižona
Provukuje se kroza klonac
kako zečić jedon moli
Stenje bidna izmorena
obroz non je vas u boli
A po bondah svega klonca
bisni pasi se stivojedu
Zubi su in sline puni
dok režidu i lajedu
A u kloncu sve je škuro
sunce nikud ni probilo
Gavranih je jato velo cilo
nebo pripokrilo
U takoven škuren kloncu
vanpiri su se raskotili
Karvi karvi svi bidu se
njezine napit itili
Al in smeta križić moli
na parsiman ča non visi
U ručici ča ga stiska
molo dite njon na sisi
Sakrije ga ona jadna
skuten svojin rakamonin
Pokrije i puk svoj moli
sa pensiron nestimonin
Gavrani non suknje kjuju
pasi bisni skute žeru
Pomalo se sva švojoje
pasovajuć kroz tu gveru
Vanpiri su tad apena
oči svoje izvoltali
Kad križi su se svega puka
ispod skutih ukozali

 

PO SLIDU

Po slidu

Durnji zemja od kopitih
Vrije voda u koritih
Iz daleka oblak čorni
Sa konjima vilu goni
Priko poja širokega
I potoka dubokega
Pasi skviču sve po slidu
Išću kor čarnjenu blidu
Tiradu ih gospodori
I nezna se koje gori
Teško tilu ča ga snojde
Kad ga čorni oblak nojde
U škuro ga obavije
I pasiman ostavije
Nakraj poja klonac tisni
Skviču žešće pasi bisni
Sad si naša sad si naša
Stisnut ćete naša gaša
Svu ćemo te mi satart
Greba ti se neće znat

 

BUNA

Buna

Svi Matiji i  Mikule Antoniji i Andrije
Skupili se sa živima isprid store peškarije
Na banak se Matij diga u ruci mu maškin veli
Od glosa mu zvoni vala rebatidu i kanpaneli
Prili se je žmul starpjenstva u judima od lavura
Sad partiju iskat svoje bez rešpeta i paura
Kroz poja se vika čuje po docima odjekuje
‘Mi hoćemo pravo naše dosta nan je vaše gaše’
Po putima inkunjonin kopita se usklapatala
Još se veći šušur diga kad se mladost uzvikala :
‘Po pjaceti i po dvoru trest ćedu se noge vaše
Kad sa sela arivomo donesemo naše gaše
Jorbolih će tad bit malo kad van norod sudit bude
Iskat ćedu se i štandorci za obist glove lude’