Kad sve umukne govorićedu stine

Zbirka poezije Mikija Bratanića, s naslovom “Kad sve umukne, govorićedu stine” pisana hvarskom čakavicom, posjeduje želju i snagu uranjanja u mediteranske tajne. To je postupak koji sustavno istražuje stvarne činjenice kako bi sljedio njihove prastare razloge.

Pjesnika, posredno ili neposredno, izaziva isključivo ono što pripada prošlom, a sada je tek nijemi zorni svjedok davnog života i davnih ljudi. Bratanićevi stihovi nabrajaju sve ono čemu prijeti zaborav i nastoje mu sačuvati boju i miris. Sve ono što danas još postoji kao zbirka stvarnih uspomena, u tim stihovima počinje zboriti kao neki naknadni život što se budi iz duboka zaborava. Pjesnik priznaje samo starine kao razloge svojih uzbuđenja.

Iz njegovih ruševnih kuća odzvanjaju mistični glasi nestalih osobenjaka, čudaka i veseljaka, neobičnih i običnih prolaznika niz vrijeme. A zatim njegov pjesnički pogled luta poljima i vinogradima iz kojih mu do duhovnog uha dopiru neki novi zvuci, vezani uz zemlju i uz obredne gomile. Iščezli težaci, davno skriveni pod nadgrobnim pločama poredanim kraj seoskih crkvica, čiji je znoj i čije su suze nekoć natapali tu hirovitu nasljednu zemlju, kao da šapću neke zavjetne riječi što se sastaju u te stihove vjerne iskonskom govoru otočkoga tla. Kroz njih kao da odjekuju udarci motika i kao se ćute mirisi iz starih vinskih bačava.

Ima tu i onih zemljoradničkih briga okupljenih oko obiteljskih ognjišta i onih stidljivih ljubavi pretvorenih u očekivanja. A zatim je tu i vječno more, s onim svojim neprestanim dozivima uz posredstvo smorca i južina, more koje je istodobno napad i obrana, bučni kaos i tihi smiraj. Tu su i strpljivi ribari koji dozivaju lakovjerni morski svijet iz njegovih dubina i presuđuju mu svojim mrežama, parangalima i ostima u toj neprestanoj bitki za premoć. I nad svime lebdi šutljivi vijenac šume čija stabla neprestano strepe od neobuzdanih požara, onih konkretnih i onih metafizičkih.
Miki Bratanić zapravo se ne služi pjesmom da bi se zadržao na sebi i u sebi. Njegove su misli i slutnje vazda upućene onome što su zatekle na svojemu putu duž mediteranske zadanosti, a njegov govor slijedi predajne zvuke i igre riječima koje već bježe u zaborav. To je, zapravo, neki dubok misijski smisao, služba baštini i molitveno putovanje prema izvorištu.

Dr. Anatolij Kudrjavcev, s.r.

U Splitu, 30. ožujka 1998.

 

 

Slike s promocije u Splitu

O knjizi
Autor Miki Bratanić
Jezik Hrvatski
Godina 2000
Izdavač Criteria

Video s promocije u Vrbanju

 

Detalji

Pjesme

Poslušajte kako svoje stihove govori autor:

 

U fundamentu, ispod nog,
povar, okolo
Stine.

Slušadu batude, beštime, škrokje

Gledadu trude, procesjune

Pišedu štorije, deškoše

Pontidu štajune, užonce, jude

Brojidu kolko je ostalo.

Stine;
brojidu,
pontidu,
pišedu,
gledadu i
slušadu.

Jer, kad sve umukne;
govorićedu stine.

Poslušajte kako svoje stihove govori autor:

 

Svoju san jubov ostavi na škoju
u živon stini i zemji čarnjenon
sa spomenon odpri i viron u boje
sa nodon za vidit furešte svoje.

I nison se boja da će me ostavit
il da će drugon u krilo poć
jer san i dil duše svoje ostavi
i kad se vrotin skupa ću ih noć.

A sa sobon san vaze sudbinu svoju
da sa menon gre po bilemu svitu
njon ću tastamenat dat da mi napiše
i u njemu zodnju žeju moju.

Kad izdahnen neka me donese
di san ostavi jubov svoju
a ona će za menon: pokrit ploču,
vrotit mi dil duše moje,
zalizat jopnon bonde od greba
i čekat opet furešte svoje.


Poslušajte kako svoje stihove govori autor:

 

Otkad izojde varh Biokova dok se suton ne utopi u more
sunce te se ne more nagledat.

I nebo se s tobon činja
kad se gleda u zarcalo ti si mu nojdraža rećina

Ležiš opružen,more te ziba
a to sunce kuriožo zavukuje ti se svaku rapu, svaki škrip
i otarije ti rosu kojon te noć umila.

Namušćon si levondon i zimuradon
opituron žukon i popanon
u svakemu štajunu cakletoš se kako perla.


U storon crikvici
obišene slike storih crikvic
i store oči napregnute
radile bi ih razaznat.
A slike mučidu
i crikvice na njima
nakrivjene.

Zodnja kapja uja napodan kamenice
ne do se zaput.
Na blidon stini
krejonca je onima ča su je ocidili.
Zodnja kapja uja
pliva navar kamenice suz.
Krejonca je onima ča su je napunili.

Vonka bura grize
Plamik na kominu užorene komoštre
U očima mi je slika ričima nacrtana onih ča već ni
Ni ih al ih vidin
Zbijene na trupici , ogornute kamižima di gledadu
Gledadu i mučidu
češmine žerava grije in obraze
A saliž in hlodi otkrivene haze
Treća morčana vonka bura grize

Cidile su niz obraze po izvodu i po moti
Natopale zemju i daržala
slone kapje od težoške poti.

Kroz godišće posoljeni pusti trudi i pokore
u jematvi se pritokadu priko praga od konobe.

Otoka se i ocidije, stiska se izavije
da ne bi u lisi ni kapje ostalo
ča je od soli sladoron postalo.

Kroz težošku kor i tvordo drivo
pritokadu se sol i slador
pritokadu se pot i vino.


Viridu iz turna izližena i iskrivjena
daržala od motik istupjenih puntih.

Od češmine tilo u štajunu ubereno
žujima izrašpono po zemji istučeno.

Ogribalo i pripuvalo
zagnjojalo i škarnjalo
raskopovalo i zakopovalo.

Napožana na bondu od lise nikad poton natopana
sušidu se driva
počiju nenaučna na počinak.


“Ima jedna noć” promukli glos sa podan gradel
Miri slušadu

Joke ruke Križ vazimju,
tul prikrije grihe naše
Spasitelj naš

Treća štrofa Kad se uputi
Škrabatuše noć proporu
Kandiliri niza crikvu

Pomiluj mene iz svih garlih
Okolo crikve , niz Vela vrota
Pun je misec

Ima jedna noć