Kojin jazikon

Kojin-jazikon-naslovnica

IZDAVAČ i GODINA: Naklada Bošković, Split 2003.

JAZIKON ZOVITA

Iz hvarskog Vrbanja (“iz forskega Varbanja”), mjesta iz kojega je potekao i autor prve hrvatske moderne čakavske zbirke pjesama, Pere Ljubić, javlja se mladi pjesnik Miki Bratanić, potvrđujući kako izvori domaćega govora, slatke dijalektalne i opore idiomatske riječi, nisu sasvim presahli.Gotovo stoljetni razmak od prvih Ljubićevih zapisa do ovih Bratanićevih tekstova učinio je svoje: potpuno se promjenio način života i mali starinski svijet zaustavljene Arkadije postao je dijelom “globalnog sela“ komunikacije i trgovine, proizvodnje i prometa.Ipak hvarska enklava, a posebno naselja ponešto udaljena od obale, čuvaju još uvijek bogate rezerve stoljetne jezične baštine i nije slučajno da je suvremenu čakavsku liriku otočna baza zadužila s desetak izvornih opusa.

Mladi pjesnik kojeg predstavljamo posebno je svestan granične situacije zavičajnog narječja, činjenice da govori možda već napola zaboravljenim i zanemarenim leksikom, te da svoj izraz duboko uranja u tradiciju ili oslanja na iskustvo starijih.Čak se povremeno i doslovno poziva na ono “ča mu je isprovjo pokojni Marinović“, odnosno odlučno se pita – u naslovnoj sintagmi zbirke i u uvodnoj pjesmi- “kojin jazikon” da progovori, s obzirom da je govorna praksa njegovih sumještana već rascijepljena između onoga što su u kući primili i onoga što im mediji i druženje s vanjskim svijetom donose.

Bratanić se javlja takoreći in extremis, u zadnjem trenutku svjesno spašava vrijednosti nataloženih osjećaja kondenzirane u jezičnom nasljeđu predaka, no svojim senzibilitetom i ekspresijom pokazuje  i neizbježnu (katkad pak kreativno plodnu) distancu u odnosu na okamenjeni govor, konvencije i topose mjesne čakavštine.
Ako je u svojoj prvoj zbirci bio vezaniji sentimentalnim obzirima i osjećanjem duga prema  ambijentu, ova druga zbirka jest inpregnirana nostalgijom, ali obogaćena i trpkim humorom i plodnim igranjem između svijeta ruralne prošlosti i urbanizirane sadašnjosti.

Motivski raspon knjige “Kojin jazikon” prilično je širok za dijalektalni izraz, obično ograničen mogućnostima evokacije. Bratanić također, jasno, govori pretežno o davnim danima i doživljajima iz svoje (a pogotovo očinske i djedovske) mladosti, ali uspostavlja i zanimljivu napetost od biblijske dimenzije postojanja do aktualnog trošenja autentičnosti.
Već naslovi kao što su “Najiloni”, “Cimer fraj”, “Migrena”, “Televizija” govore o prekoračenju idile, a motivi pjesama kao što su “Pinezi”, “U kancelariji”, “Svit misto i grod”, “Ager”, svjedoče ironični upad banalnosti i grubosti u prirodni sklad ambijenta.

Na naslovno pitanje zbirke odgovorit ćemo parafrazom i korištenjem jednog drugog autorovog teksta,  pa kazati da Miki Bratanić piše “Jazikon zovita“ (jezikom zavjeta).Kao što se u vlastitoj prošlosti bio odlučio ostati vjeran vremenskoj točnosti dolaženja na sastanke, tako se u svojoj stvaralačkoj opciji odlučio ne iznevjeriti   točnosti izraza, odnosno upravo zavjetu na vjernost precima koji su ga zadužili imenovanjem dragih stvari i organskom sintaksom izravnosti obraćanja .

Ovaj je autor, dakako, svestan svoje poetičke pozicije i uloge, pa kao diladur  u vlastitom idomu znade i za dvojbe i opasnosti nepreciznog ili neadekvatnog izraza.Uvjeren sam , međutim, da on uspješno prebacuje most između naraštaja, između starih i mladih koji se uglavnom “ne kapidu”, te svojim stihovima upravo pomaže razumjevanju raznih generacija, svojim jezičnim zavjetom povezuje osobe različitih iskustava.Nije slučajno niti to što je njegov stilski specifikum, svojevrstan ekspresivistik građenje binarnih opozicija: jučer i sutra, arija i more, bor i hlod ,tilo i duh, jematva i primaliće itd.

Razapet između krajnosti, ukorjenjen u davnini a protegnut u sadašnjost Miki Bratanić “šaldaje” pukotinu svoje i naše egzistencije, te svoju novu knjigu nudi kao vezivo i melem.

Tonko Maroević

DAH PREDAK I MIRIS STARINA

Jest, ne treba nam mnogo da bismo shvatili iz kog se razloga poezija mladog čakavskog pjesnika, Mikija Bratanića, doimlje toliko iskrenom i suptilnom, toliko izvornom i toliko originalnom. Dovoljno je prošetati se ulicama mjesta Vrbanj  na otoku Hvaru, njegove životne i odrastalačke polazišne destinacije, eda bise mogla “iz prve ruke” osjetiti snaga energije koja je poticala mladog pjesnika na ogledanje s izazovima poetskog  zova. Udisanje zraka (dvje)stotinjak metara nad morem podrazumljivo sugerira svježinu i čistoću. Udaljenost od obližnjeg mora, također, ne isključuje bistrinu i jasnost; jer, iz svake reške u vrbanjskim zidovima progovara starina.

Miki je Bratanić snagom vlastitih nutarnjih pobuda uspio osluhnuti te dahove povijesti, razaznati njihovo značenje i poruke pa ih je, najposlije, jezikom poezije pretočio u stihove i pjesni:svjedoke duha mjesta Vrbanj. Osim toga, ne zaboravimo da na istom tlu- ali ne u istim uvjetima i historiografskim okolnostima- davno stvarahu velikani književnosti u Hrvata: Hanibal Lucić i Petar Hektorović. Ako oni i nisu imali vještinu korištenja radio-valovima ili vlasnost fenomena etera, a onda su ostvarili neki poseban medij u kojem se premošćenja vrše na veliku (prostornu i vremensku) udaljenost bez opipljivih, materijalnih posrednika. Oni su, očito, zabacili cimu koju su dobavili iznimno rijetki sretnici, obični smrtnici koji su imali prepoznati glas umirućeg i vapaj obraćenika. Znao je to Vrbanjanin Pere Ljubić i susjedna vrisnička braća Franičević. I bruška braća Dulčić nisu mogla odoljeti vraćanju duga pretcima, ali niti Antun Plenković i Tin Kolumbić iz Svete Nedjelje.Tu je negdje i  Stipišić Delmata.Tu je i Anka Carić i Lucija Rudan ponajprije, a tu su i Tatjana Radovanović (Gdinj), i Tašenka Matulović-Tabak (Pitve), i Rajka Anđelić-Maslovarić (Jelsa), i Marica  Buratović (Zastražišće)…. Tu je i Miki Bratanić. Svatko je na svoj način- netko lijevom, netko desnom rukom- prihvatio pandul s broda nacionalne nam (poglavito dijalektalne) literature ukotvio barku ol  besid u sigurnu i vjetrobransku luku.

Očekujući kvalitativnu artističku progresiju u odnosu na prvu zbirku Kad sve umukne govorićedu stine, nepretenciozno možemo ustvrditi kako je tadašnje Bratanićevo djelo, zapravo, bila njegova pristupnica za društvo dosadašnjih baštinika demijurga, a da je zbirka Kojin jazikon i Quo vadis pjesnikova stvarna potvrda inauguracije među odabranicima zavičajnog skrbništva.Ovom se zbirkom, naime, legitimirao u šarolikom florilegiju kontepolarnih čakavskih pjesnika.Drugim riječima, Miki Bratanić rukavicu bačenu u lice zamjenio mačem, a početnu je lirsku hipotezu pretvorio u konstataciju.Najkraće: sve je umuklo, stinje sad govori!

I dok mnogi čakavski pjesnik plače nad životom i stvarnošću tražeći utočište i uporište u drevnom gotovo zaboravljenom dijalekatskom idiomu, daroviti pjesnik Miki Bratanić opjevavanju davno zaboravljenih stvari i situacija pristupa s nešto obazrivijim pipcima (pjesma Televizija).On nije nasjeo na draškanje prepatetičnih jobovskih lamentacija, koje pohranjene su u nostalgijom ovijenim sjećanjima; on je, međutim i dakako, na jedan specifičan način čakavski izraz proširio i nateritorij koji je kudikamo prostraniji od rezervata štono diktira ga kampalistička određenost ili predvidljivost.Bratanić dublje vlastitu pjesničku brazdu na više frontova; no, njegov je forte otposlati poruku.On kanda želi evokacijom na proživljene vedute iz djetinjastva progovoriti nimalo djetinjastim načinom.I u tome u cijelosti uspijeva.Infantilnost bismo mogli percipirati, istom, u htijenju ( a zapravo hrabrosti) da se škrtom mogunošću dijalektalnog izrijeka pokuša izgovoriti misao iliti poruka, koja u svojoj naravi zahtjeva širu medijsku jeku.

Naravno, Bratanićeva poezija donosi vješto postignuto  raznovjesje; pjesnik unatoč koketiranju sa škakljivošću odnosa dijalekta spram standardu, metaforički kazano, luči sadržaj posude od posude same.A to kakvo je njegovo viđenje značenja i uloge dijalekta u tkivu normiranoga hrvatskog jezika, najljepše se može vidjeti u inicijalnoj pjesmi interogativne intonacije: Kojin jazikon.

Dakako, Miki Bratanić neslučajno zastaje na tematskim fragmentima vezanim uz paraliturgijsko bogoslužje.Osim činjenice da je u otočkim mjestima vrlo raširena religijska krščanska identifikacija, za pjesnika i vjernika Bratanića obvezujuća je okolnost baštinjenje glasovite pokorničke procesije Za križen.U noći Velikog četvrtka kreće povorka vjernog puka kroz mjesta Vrbanj, Vrboska,Jelsa, Pitve, Vrisnik i Svirče, pjevajući glagoljaške napjeve usmenom predajom nasljeđenim od predaka.Epifanijski štapić dotaknuo je i pjesnika Mikija Bratanića, zov prethodnika- po ko zna koji put- čuo je negdje među suhozidinama vrbanjskih kaleta ili splitskih raskrižja.Dio daljnjeg razvoja rezultata takve ćutilnosti naći nam je u knjizi Kojin jazikon i Quo vadis.Ova zbirka nadalje funkcionira u svim elementima koje bi od nje potraživao stroži dijalektalni pregled.Pored svih dosad identificiranih registara njezinog značenja, nezaobilaznim nam se doimlje i onaj štono figurira na razini leksika.Taj bi segment zahtjevao koncizniju dijalektološku analizu, ali priroda ovog osvrta ograničila nas je na ono najbitnije.Riječnička aparatura kojom se Miki Bratanić služi na zavidnoj je razini: napose stoga uzmemo li na razmatranje fakt kako je pjesnik naraštajno udaljen od ekstakta idioma njegovog Vrbanja. Drugim riječima, vrbanjski govor danas i vrbanjski govor koji je vrludao zrakom u vrijeme mladosti Bratanićevog djeda: nisu posvema identični jezični blizanci. Progresije scijentizma i općenito globalnih naplavina recentnog vremena, morale su izazvati stanovite mijene u staničnom sustavu govora tog mjesta. Također, ni val adstrata (posrestvom škole i, između ostalog, sve većeg utjecaja medija) nije zanemariti, makar Vrbanj može zahvaliti svojoj prirodnoj predispoziciji – da turistički i tranzitni zagrljaji nisu izazvali gušenje uporabe dijalekta.Miki Bratanić pjevajući na svom vrbanjskom govornom reliktu mogućnost upoznavanja s glavnim značajkama štono tipiziraju isti.Bez imalo kolebanja znamo da je riječ oklasičnom troakcenatskom čakavskom sustavu, koji ima primjese i čokavskih karakteristika.Uz stereotipni i često susretljivi oblik upitne rečenice ča (u značenju: što), zateći nam je i onu simpatičnu podvarijantu – čo.To nije rijetka pojava (i ne samo hvarskih) čakavskih govora.Čut ćemo je i na Braču (pražnica, Gornji Humac….).

Inventar naglasaka čine dugi dugouzlazni(tzv. Čakavski akut), dugosilazni i kratkosilazni.Distribucija svakog od njih krajnje je liberalna, što će reći da se ma koji od njih može pojaviti na bilo kojoj silabi u višesložnim riječima.A pojavljuje se isključivo na mjestima prije pada akcenta.

Kad ste već razmaknui koricee knjige Kojin jazikon i Quo vadis budite uvjereni da ste otvorili škrinju s blagom; vjerujte da ste barem načas zavirili u šufit gdjeno pohranjen je srh vrbanjskih navika: otporan na zub vremena i na kušnju pamćenja.Znajte da je – barem na trenutak, ovdje i za vas – vrijeme stalo.

Siniša Vuković

VIDEO SA PROMOCIJ

Video sa promocije

SLIKE SA PROMOCIJE

Slike sa promocije

001 002 003015 014 013 012 011 010 009 008 007 006 005004

MUK


Poslušajte kako svoje stihove govori autor

MUK

Kroz jematvu i primaliće,
karnovol i litnje fešte;
muk.
Provukuje se kroz lozi i suputnice,
štrode i kole,
pjace i sole,
kroz vrime;
muk.
Kako sudnji don diže pokojne store
i vodi ih kroz poja i lozja,
nimo japjenice i kamenice.
I ne nahodidu nikoga,
somo muk,
zaresa i obresa.

Da in je slomit takaj po škinjima !
Ma su i takji infruloni,
u muku.

DILADUR

Poslušajte kako svoje stihove govori autor


DILADUR

Za udilat drivo vajo mu poznavat dušu
Za udilat stinu vajo non poznavat i dušu i tilo.
A riči od koje se pisma udila
vajo poznavat i dušu i tilo i život
i vrime  misto;
I uvik ti se pari da je pisma udilana nakrivo.

CIMA

Poslušajte kako svoje stihove govori autor


CIMA

Cimu priko ramena, s lumbrelon u ruci
potežu za sobon škojori vonka škoja.

Store jubavi, kunpanjije,
sve njihovo, ostalo na škoju,
potežu za sobon škojori vonka škoja.

Liberat se cime ne moredu nikad
jer ča piz je veći, to je voja jača
za cimu dotegnut, il se škoju vrotit.