Razgovor s tišinom

Razgovor_naslov

RAZGOVOR S TIŠINOM – HRVATSKA I NJEZINI KRIŽEVI

 

Dvadeset odabranih pjesama koje mi je poslao na čitanje kolega Miki Bratanić, imaju zajednički naslov „Razgovor s tišinom“. Njihov sadržaj dao mi je slobodu, da tom naslovu dodam i podnaslov; „Hrvatska i njezini križevi“.

Miki Bratanić je pjesnik početka srednjeg naraštaja. Nametnuo se književnoj javnosti zbirkama u kojima daje književni život rodnom hvarskom govoru, koji mu služi kao sredstvo kojim čuva i vrednuje hrvatsku kulturnu baštinu njezinih otoka, poglavito čudesnog otoka Hvara na kojem se u sretnoj simbiozi nalaze stoljeća od ilirskih vremena, helenske i rimske dominacije, hrvatskih doseljenika i mletačkih okupatora.  Bratanić pronalazi ono što je u dubokim supstratima hrvatske baštine na Hvaru još živo, ili još postoji, pa makar kao ulomak velikog povijesnog  DA. Član je Društva hrvatskih književnika.

Ciklus pjesama „Razgovor s tišinom“ napisan je hrvatskim književnim standardom. Autor je time želio povezati jadransku i kontinentalnu Hrvatsku vezom križa, kao zajedničke sudbine, kao zajedničkog povijesnog naslijeđa. U prvim pjesmama, premda to otvoreno ne ističe, lirskim jezikom opisuje čudesnu hvarsku cijelonoćnu procesiju „Za križen“, koju prate starinski napjevi kao još živi sadržaji nekadašnje bogate srednjovjekovne kulturne i sakralne baštine.  Prva uvodna pjesma nosi naslov „Putovi križa“. Ovi putovi su naša povijest u kojoj se bori svjetlo i tama, jer je na „Drvu križa“ „Svijetlo svijetla raspeto“. Stoga „bori se Svijetlo sa mrakom/ Ljudima pute kazuje / Sve dok sunce u istoku / Mlado jutrom ne uskrsne“ (iz pjesme: „Noć punog mjeseca“).

Od svog ranog djetinjstva autor je sudionik vjerskih pobožnih običaja, te o tome ostavlja intimni impresivni zapis: „Čujem zvuke zrnaca krunice / I plamenove svijeća zavjetnih…“ (iz pjesme „Tražeći mir“). Nakon toga, po logici stvari, slijedi autorovo poetsko razmišljanje, zapravo prekoravanje svih koji ovom narodu pripadamo, zbog zanemarivanja povijesnog naslijeđa. Autor to ne čini glasno, gromko i uvrijeđeno, već samotnjački postojano, slušajući tišinu. Premda je slušanje tišine kao motiv čest u poeziji, Bratanić ga uspijeva iskazati na sebi svojstven kršćanski način:

PROČITAJ VIŠE

U sjeni čempresa slušam tišinu

Križevi kameni  pričaju priče

Iz groba vape glasi mrtvi:

Zašto šute naši živi?

(…)

Sve nas je manje što slušati znamo

Tišinu kroz koju govore duše

Sa zvonika tuče mrtvo zvono

A šutnje živih nadu ruše

(Iz pjesme „Razgovor s tišinom“)

 

 

Slijedeće pjesme opisuju autorovu potresenost do suza, ali i obraćanje Bogu i ili čovjeku („ Pružio sam ti ruku /Kada drugi nisu ni znali / Da to očekuješ / Ni mene nisu razumjeli /Čemu ta ruka ispružena…“ (iz pjesme „Spoznaja“).

Ove suze

Ove suze velike kao more

Pune ljubavi

Kaplju i natapaju našu povijest

Žednu istine i pravde

(…)

U njima zvone molitve

Vapaji prognanika

Glasi vjere očeva i djedova

Umorne zemlje Hrvatske

 

 

Trenutkom plakanja nad „umornom zemljom Hrvatskom“, što neminovno podsjeća na Kristove suze zbog sudbine Jeruzalema, Bratanić prelazi u sadašnjost i čitatelja suočava s gorućim temama narodne nam problematike.

 

Sjećanje na poginule branitelje:

Uvijek u oluji kroz bljesak munje

Kao da vidim njihove sjene

Duše za nas poklonjenih života

(Iz pjesme „Njihove sjene“)

Sjećanje na žrtve komunizma:

U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena

Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo

U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru

Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj

Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja

Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća

Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša

Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša

(Iz pjesme: „Šume ukradene mladosti“

 

 

Strah za Domovinu:

San 

 Sinoć sam sanjao kako naš brod tone

Na njegovoj palubi pijani mornari

Slijepi putnici i prostitutke s pedigreom

Smiju se i izruguju zastavi

Koju sa slomljenog jarbola grizu psi

Pitam časnika što se događa

Mene to ne zanima odgovara

(Iz pjesme „San“)

Politički prijepori:

U sjeni mrtvih sjena

Slušam i gledam;
Prelijevaju se korita licemjerja
S lijeve i desne strane
Natapaju polja neznanja naroda
Bitno postane nebitno
Nebitno bitno
Silna briga za tuđe
Bezdušnost za svoje
Prekrivena istina vapi
Istaknute laži viču
Povijest se ponavlja

….
Stalno negdje putujemo
K nečim težimo
Za sve je drugi kriv
Pogotovo desno


Ljubav za svoje prezir
Mržnja svojeg hvala
Žao mi je jadnih ljudi
Zaslužili su život
Umoran sam od nabrajanja
Ima još mnogo toga
Slušam i gledam
Oko sebe
Tu
U sjeni mrtvih sjena

 

A što nas očekuje sutra? Kakva je budućnost ovog naroda? Pjesnik o tome zbori u snažnoj pjesmi „Vlak za budućnost“
 

Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina

U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske

Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi

Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost

Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi

Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni

 

 

Za kršćanina nema beznađa, jer On je Istina, Put i Život. Zato „Kad odu svi / ostane molitva / kad odu svi /ostaješ Ti .“ (Iz pjesme „Kad odu svi“).

Ciklusom koji smo predstavili Miki Bratanić je dao vrlo inspirativan i estetski relevantan prilog suvremenoj hrvatskoj poeziji nadahnutoj tegobama „cijele jedne nacije“ (Matoš), ali i poeziji kršćanske transcendencije.
Đuro Vidmarović

KNJIGA


KLIKNITE NA SLIKU KAKO BI OTVORILI KNJIGU