Svitlo na kraju

Ako smo navikli da nam dijalektalno pjesništvo, dočarava jedan svijet gotovo ovjekovječen u svojoj zaustavljenoj gesti i stvarnosti, stihovi Mikota Bratanića upozoruju na realitet. A taj je da smo uronjeni u ubrzanu mijenu koja ne poštuje konvencije, ni sentimentalne navike, te nam jedino prihvaćanje te činjenice omogućuje preživljavanje, tj. da nastavimo živjeti i raditi u svom lokalnom govoru.

To je razvidno primjerice kad se pjesnik nađe u ambijentu tradicionalnih izraza kao što su crkva i groblje (Kako to gre). U tom groblju starih riječi Bratanić kaže : plača ne čujen/ a nison gluh; stari svijet ne umire ni praskom, ni cviljenjem.Nije tako tragično to, koliko da : Unuci ne piju vino / niti ga činidu / u didoven lozju bori / i trova usođena i zalivana/ iz didove gustirne/ unuci prodoju u kartini / na deke / kod crikve / a didi mučidu ( Novi posol).

Bratanić bilježi slom pasatizma i za njega vezanog idealizma sa svojim bolno sivim tonovima i došašće, kako god to možda pretjerano zvučalo, svojevrsne puste zemlje našeg uljudbenog smraja.

Zvonimir Mrkonjić

 

Slike s promocije u Splitu

Svitlo-na-kraju-naslovnica

O knjizi
Autor Miki Bratanić
Jezik Hrvatski
Godina 2005
Izdavač Književni krug Split

Detalji

Pjesnički trzaj naselja Vrbanj na otoku Hvaru poprima sve snažnije tektonske pomake! Kad bi se Richterovom ljestvicom mjerili podražaji koje u novije vrijeme bilježi vrbanjski idiom, pjesnički pjev, tada bi se kazaljka u menzuri uznemirila do te mjere, da bi šetala po obodu granice tolerancije koja istu udaljava od konfina pucanja. Amplituda pjesničkog bavljenja Mikija Bratanića, koji u nekoliko godina javnosti nudi već treću zbirku čakavske poezije, ne miruje ni u kojem pogledu: amplituda tematskih zanimacija i amplituda kvantitativnih udovoljavanja znatiželjama.
Vrbanj je naselje koje se nalazi u neposrednoj blizini mjesta koje je, po našem iskrenom sudu, udarilo neizbrisive biljege u vernakularni pjesnički izraz. Predmnijevamo na mjesto Vrisnik, seoce u čijoj su se zipci odgojili velikani koje u književnosti pamtimo i cijenimo pod imenima Marin i Jure Franičević. A upravo iz Bratanićevog Vrbanja, puntarskog mjesta neukrotivog Matije Ivanića, potekao je i prvi čakavac koji se drznuo objaviti prvu stihozbirku ispunjenu dijalektalnim govorom vlastitog mjesta. Bio je to dični naš Pere Ljubić. Miki Bratanić zato ima privilegij i obligu, da utabanu stazu učini još prohodnijom, da kozje staze i makadame nalije betonom i zalije asfaltom, da stranputice oplače rukohvatom i ogradom koja neće dopustiti pada nesmotrenom namjerniku. Taj je isti Miki Bratanić, pjesnik i Vrbanjanin, i dosad iskazao svoju nesebičnu ljubav spram očinskom i baštinskom, spram povijesnom i onom zajedničkom. Razlog je to više, dakle, da se i njegov pjesnički, pjevački zov osluhne s pomnjom više, da se i njegovo umjetničko javljanje valorizira izvan optike zavičajnosti i enklave podređenosti. Njegovo mjesto iz kojeg je poniknuo osigurava mu mjesto u čakavskom Parnasu, koje on sam svojim djelovanjem i pjevanjem sve više zadužuje.
Najnovija zbirka Mikija Bratanića, Svitlo na kraju, rekosmo, treća je per turnum u njegovoj galeriji dijalektalnih pjesmotvora. Također, ona reciklira pjesnikovo vrlo intenzivno bavljenje čakavskim stihotvorstvom; ona je, horribile dictu, refleks hiperproduktivnosti, kojem refleksu ne može odoljeti čovjek štono voli ono svoje u onolikoj mjeri: u kolikoj se to može opaziti u slučaju pjesnika i Vrbanjanina Mikija Bratanića. Njegov korak više nije hod uprazno, korak uzalud; dapače, njegovo je poetsko javljanje zanimljivo, korisno i potrebno.
Najzanimljivija pjesnička tendencija Mikija Bratanića – koja ga, kao voda ulje, najvidljivije izdvaja iz družbe suvremenih (ne)čakavskih pjesnika – jest njegova sklonost imperativu; sklonost, dakle, upozorenju, sklonost opomeni. Iza svakog kuta njegovog pjesmotvora, iza svakog versa, iza svakog fonema krije se trokutasti znak upozorenja; tobože proročki kliktaj, koji ima opomenuti grešnika na kretnju krivim kolosijekom. Jasan je to signum štono alarmira ponajprije pjesnika, a potom i – u prilici njegove osobe – širi krug njegovih poštovatelja, njegovih literarno-lirskih konzumenata. Testimonijalna je to stigma, nadalje, koja hoće naznačiti Bratanićevu svijest za baštinsko i tradicionalno, za kulturno i kršćansko. Duboko osviješten vrednotama prošlosti i iskustvima prethodnika, Miki Bratanić, Vrbanjanin, kanda želi osvijestiti vlastite (otočke i kopnene) suvremenike, te oživiti dio običajnika i navika na ovim prostorima trajno nastanjenim.

Percipirati nam je u poeziji Mikija Bratanića jednu široku poetsku gestu, čiji premaz ispunjen je biblijskim nadahnućem. Od svih čakavskih pjesnika novijeg vremena – a, Bogu hvala, bilo ih je i ima ih – Miki Bratanić je najviše odan Bogu. On je ponajvećma okrenut Njegovim utočištima i svoj svjetonazor – privatni i pjesnički – temelji na izrazitim kršćanskim idealima.

Pod ruku s duhovnošću suvislo korača i ljubavna lirika. Bratanićeva poezija nije apriorno ljubavna, ali se unutar ovdje prikazanih pjesama opaža i taj stratum začinjavačke aktive. Bratanić ište sugovornika, ište drugu osobu; traži nekoga s kim bi dijalogizirao, traži nekoga za podijeliti vlastita iskustva i vlastita prožimanja.
Čitajući čakavsku poeziju Mikija Bratanića štilac ima sreću putovati čudnovatim svjetovima jednog od ponajboljih dijalektalnih pjesnika mlađeg naraštaja. Taj isti štilac ima priliku uživati u ekstraktu poetskog izraza “po domaću”, jer pjesnik izbjegava zamke lažne patetike i bespotrebnog naricanja. Miki Bratanić pjeva na svojem starinskom jeziku, svoje pjesme mijesi od provje(t)renog tijesta iskona: od jezika mijesi poeziju, on poezijom jezik mijesi.

Siniša Vuković

Publika voli čakavicu

Promocija knjige 35-godišnjeg pjesnika iz Vrbanja na Hvaru izazvala je interes Splićana

Predstavljanje knjige Mikija Bratanića „Svitlo na kraju“

Split.
U palači Milesi u srijedu je predstavljena zbirka čakavskih pjesama Svitlko na kraju (izdavač Književni krug Split) autora Mikija Bratanića, 35- godišnjeg pjesnika iz Vrbanja na Hvaru.
Bratanić iza sebe ima još dvije zbirke: Kad sve umukne govorićedu stine (2000.) i Kojin jazikon? (2003.), kojima direktno propagira čakavsko narječje. I ovaj put našao se u istoj misiji. Njegovo Svitlo svijetli iz gotovo stotinu pjesama podjeljenih na četri ciklusa okrenutih duhovnosti, krščanskim idealima, ali i ljubavi. Sklonost imperativu, sklonost upozorenju, opomeni su one karakteristike koje Bratanića kao pjesnika razlikuju od drugih čakavaca, smatra Siniša Vuković koji je predstavio zbirku.U njezinu predgovoru Zvonimir Mrkonjić zapisao je sljedeće: „Bratanić bilježi slom pasatizma i za njega vezanog idealizma, nastupanje realizma sa svim svojim bolno sivim tonovima i došašće, kako god to možda pretjerano zvučalo, svojevrsne puste zemlje našeg uljudbenog smiraja“.
Prof. Joško Božanić pohvalio je nadarenog mladog Vrbanjanina, oduševljen velikim odzivom publike na promociji koja je potvrdila da popularnost čakavske poezije u Splitu sve više raste. Promociju je glazbom začinila klapa reful iz Splita.

Merien Jelača


Miki Bratanić – Svitlo na kraju

Okrutno proporcionalno: što se čakavski govor sve više gubi iz svakidašnje upotrebe to ga više ima u pjesničkim zbirkama. To i nije sasvim nelogično, jer je nostalgija ili svijest o smrtnosti jedan od najsnažnijih movensa pisanja, pa i lirskog osjećaja uopće. …..

….Jedina iznimka u galantnom okruženju čakavskih pjesnikinja ( a niz izdanja posljednjih godina uglavnom je potpisano imenima koje sljede pupkovinu „materinskog“ govorenja) jest relativno mladi Miki Bratanić iz Vrbanja na Hvaru koji se predstavlja svojom trećom zbirkom „Svitlo na kraju“ (Književni krug, Split 2004). Bratanić se, možda zbog životne dobi, a možda i zbog reza uzrokovanog bolnim suočenjem, izdvaja i većim osjećanjem aktualne krize i jačim izražavanjem konfliktnosti između staroga i novoga. Umjesto sentimentalizma i idealizma njegova se poezija hvata u koštac s realitetom, riskirajući povremeno da upadne u prošlost kronike.

Tonko Maroević

 

Pjesme

Miki Bratanić – Svitlo na kraju

Okrutno proporcionalno: što se čakavski govor sve više gubi iz svakidašnje upotrebe to ga više ima u pjesničkim zbirkama. To i nije sasvim nelogično, jer je nostalgija ili svijest o smrtnosti jedan od najsnažnijih movensa pisanja, pa i lirskog osjećaja uopće. …..

….Jedina iznimka u galantnom okruženju čakavskih pjesnikinja ( a niz izdanja posljednjih godina uglavnom je potpisano imenima koje sljede pupkovinu „materinskog“ govorenja) jest relativno mladi Miki Bratanić iz Vrbanja na Hvaru koji se predstavlja svojom trećom zbirkom „Svitlo na kraju“ (Književni krug, Split 2004). Bratanić se, možda zbog životne dobi, a možda i zbog reza uzrokovanog bolnim suočenjem, izdvaja i većim osjećanjem aktualne krize i jačim izražavanjem konfliktnosti između staroga i novoga. Umjesto sentimentalizma i idealizma njegova se poezija hvata u koštac s realitetom, riskirajući povremeno da upadne u prošlost kronike.

Tonko Maroević


Fermo brecat
zaškripje stina
inces, katafalat
i stora kolina.
Miruje sve
somo hlod čempiša ne.
Utopi se sunce
zamuknu čorčci
izlize misec
i popić se jovi,
odnikud i ćuk
i opet muk.
Misečina na ploči
čita novo ime
i godišće broji;
mlod je bi.
A lako je misecu;
nit misli nit govori
somo svitli i don propusti.
Ni mu se potriba smarti strašit
nit nokte grist
komu čo ostavit.
A čovik?
Podvežen
Zamoton
Pokriven
Prinbrokon
Nakargon.
Čeka!
Čo?
Sudnji don?
A jel parićon?

Stojidu kapelice zbondu putih
Vrotih zatvorenih
Ali sarcih otvorenih.
Stojidu i čekadu.
A judi pasojedu i vrime
I ne fermoju;
Nonkle zlamena.
Na oltarićima cviće usahlo
Žedno molitve
I paver napodan žmula
Žedan uja.
A kapelice stojidu
Na molitvu se i ne oziredu
Somo čekadu da komu
Isprovjedu
Zoč su tote
Zbondu putih.

Kjuč u ponari
Vrota zaklopjena
Par la finta
Još od vika
Otkad je vrot i ponare
I svita
Koji je zaklopo somo
Par la finta
Ter ako je susidu čo potriba
Kjuč je u ponari
Vrota su zaklopjena
Par la finta

Suha polma
Na suhemu polu
Suhe loze
Na zemji suhon
Još blagoslov darži
Kontra grada.
Čovik ča je moli
Se osuši
U suhon zemji
Ostala suha trova
Po redima
Osušena gustirna
I kamenica

Koju su muku majmuni pasali
Da bi pomalo čovikon postali
A čovik se danas sve veće bavi
Da od sebe majmuna napravi

Stojimo u redu za nered
Sve veći red za veliki nered
Reda za red ni reda
Somo red za nered
I svi su ili u redu za nered
Ili u neredu
U redu ni niko
Borzo ni u redu za nered
neće bit nikoga;
svi u neredu
i to je u redu.

Po vas don napominjen somemu sebi
Da san rukovet proha i čorv usmardiveni
Ime na stini i korti blidon
Ča se baž pročita kad su skodnji dnevi