U Kloncu

 

ČOVIK NETRAJUĆI DUŠON TRAJUĆON

I ovdje je čovik Bratanićev metnut u biblijski broj, u broj slutnje i kušnje, u hod škojarski za iskupljenje oli kaštig svojih ili nečijih neznanih koračaja, kao beštimjenje intrade svojih stranputica, ili bilo čijih, neznanih, nečijih ili ničijih od starosjedilaca tradicijom posvojenih, dugovječnim ophođenjem mišljenja i umišljaja posinjenih. I tu ga je odjeljivao kanol o mora i srom o svita, dijelio ga i od stvarnih činjenica, onih na stvarnim kontinentima, a koje su se mnoge kasnije ukazale nestvarnima i nepravima…

I David i Salomon vladaju po četrdeset godišć i savez s Noom sklopjen je kad je uminulo četrdeset dnevi, ali ovdje čovik na siki bliži je da mu duša zamire poslije mnogovrsnih četrdesetnica povijesnih, pa da poslije boravljenja u grobu četrdeset uri, svečano u neko obećano nedjeljno jutro i uskrsne u novomu koračaju, dahu i samaru.

Četardeset godišć po pustinji lutali
Dok se storih naravih nisu liberali
Pari da će i namin vrimena toko vajat
Za se naših naravih liberat
Za počet bez brimena pensat
I na svome sa svojin lavurat
Strašin se da ćemo isto pri svi nestat
Jer manu s neba nećemo miritat

(Četardeset godišć, str. 11)

Drugo poglavlje je Bratanić posvetio ovcama. Kao da se tu ozrcaljuje njegovo stado iz velških legenda gdje pasu dva stada, crnih i bijelih ovaca, a dijeli ih rijeka: dočim zableji crna ovca, jedna bijela prepliva rijeku i postaje crna, a čim zableji bijela, tada se crna odvoji od svoga stada, prepliva rijeku i postane bijela. Možda je simbolika u žrtvi prelaska rijeke, toga inicijacijskog dobra za crne ovce, ili zla za bijele koje postaju crne. E, a kod našega pjesnika tor je upravo po mjeri njegovih iskustava, ne samo s crnima i bijelima nego i s pastirima, i s onima koji strižu vunu.

Tor se prosu ovce bez glove
Pasi ne lajedu pastir umoran bezvojan
Indiferento gleda pase di ležidu
Ovce ča blejidu i tor prospet razvoljen

(Ovce, str. 25)

Treći podjeljak pripada glovami. Glove, glave su ono čovjekovo počimalište, jedincati aktivni princip upravljanja, poticanja, objave duha i uma, umnoga i zaumnoga, svjesnoga i na nesvjesnim razinama, u glavi je mrijestilište svih nakana čovjekovih: kako zaskočiti na kraju ol u moru, ol čovika ol beštiji, na kraju, na siki, po poju ol pod moren, pa kako je moguće mimoići nakane toga zaskočenoga: čovika, ol beštije i u danu i u snu, i u misli, i namisli nad grebon oli u grebu.

Digla se ruka od svojega puka i blagoslov ča je don odovna

Osušila se maslina od muke u proh je pritvorili nisu

Za glove posut na čiste sride misu jer se digla ruka

A glove odvidone kuridu po svome

(Glove, str. 45)

I tu, u posljednjomu, četvrtom poglavlju – U kloncu, Bratanić s proročanskim atributima sagledava svoga čovika u kloncu, u tomu dubokomu usjeku, povijesnoj uskoći, u dugoljastim vjetrovima provodnjima, ustruljenih strana; tu, među biblijskim brdima gdje je zahitnuta duša i um ovih edenskih hodioca, koja bi još trebala sa zrnom vire i ta brda u more zahitnuti; ali iz mora bi uokrug škoja ponovno izranjale glave zahitnutih brda, i ponikle bi nove škojiće i sike oštre; pa je tu U klancu opet i zahitnuto i ono čuvano da vrime ne dotuko; i čovjek i uspon i silazak, tjeskoba i nada, i nada da se tjeskoba nadvlada, i nada da će samo život bit izgubljen, a ne nešto trajnije, ne i dio vječnoće, ne beskraj koji do u dno Klanca pronosi u sebi taj čovik netrajuć, dušon trajućon.

Izbliđena napaćena kroz godišća priparćena
Sitna mola nagrišpona izranjena izfrižona
Provukuje se kroza klonac kako zečić jedon moli
Stenje bidna izmorena obroz non je vas u boli
A po bondah svega klonca bisni pasi se stivojedu
Zubi su in sline puni dok režidu i lajedu
A u kloncu sve je škuro sunce nikud ni probilo
Gavranih je jato velo cilo nebo pripokrilo
U takoven škuren kloncu vanpiri se raskotili
Karvi karvi svi bidu se njezine napit itili
Al in smeta križić moli na parsiman ča non visi
U ručici ča ga stiska molo dite njon na sisi
Sakrije ga ona jadna skuten svojin rakamonin
Pokrije i puk svoj moli sa pensiron nestimonin
Gavrani non suknje kjuju pasi bisni skute žeru
Pomalo se sva švojoje pasovajuć kroz tu gveru
Vanpiri su tad apena oči svoje izvoltali
Kad križi su se svega puka ispod skutih ukozali

(U kloncu, str. 67)

Ljubo Stipišić Delmata
U Splitu, ožujka 2006.

 

Slike s promocije u Splitu

U kloncu Miki Bratanić

O knjizi
Autor Miki Bratanić
Jezik Hrvatski
Godina 2006
Izdavač Vlastita naknada

Detalji

Biblijski motivi – U kloncu, Miki Bratanić 2006.

– U pinakoteci franjevačkog samostana Gospe od Zdravlja u Splitu predstavljena je 24. listopada zbirka poezije „U kloncu“ mladoga splitskoga pjesnika Mikija Bratanića. Knjigu su predstavili prof. Katja Tresić-Pavičić i urednik Ljubo Stipišić Delmata, a stihove iz knjige čitao je Marin Grljušić. Pjesnik se u svojoj zbirci, koja je vrlo hermetična, predstavlja kao mladi prorok koji zove sve umorne, klonule, ostavljene i napaćene i druge da vide čovjeka. On ga ujedno i opominje. Zapravo cijela njegova zbirka od 49 pjesama je u biblijskim motivima podjeljena u četri evanđelja. Prvo poglavlje je “čovik“ u kojemu dominira biblijski broj četrdeset kao broj slutnje i kušnje. Drugo poglavlje je Bratanić posvetio „ovcama“. Treći odjeljak pripada „glovami“, u prijevodu glavama. U posljednjem, četvrtom poglavlju „u kloncu“ tj. u klancu, Bratanić s proročanskim atributima uočava svoga otočkog „čovika“ u „kloncu“. Bratanićeva se poezija ne obraća samo sadašnjem čovjeku, nego se obraća cijelim tim svim kolonama naših predaka koji su mukotrpno hodali kroz život proteklih stoljeća. Uvijek je autoru prisutna ta jedna matična veza između prošlih i sadašnjih i zato ta njegova poezija nije vezana za trenutak, nego je naprosto suvremena. Ona je utoliko i više poezija, više umjetničko djelo – kazala je Tresić-Pavičić.

Ivica Luetić


Pjesme



Četardeset godišć po pustinji lutali
Dok se storih naravih nisu liberali
Pari da će i namin vrimena toko vajat
Za se naših naravih liberat
Za počet bez brimena pensat
I na svome sa svojin lavurat
Bojin se da ćemo isto pri svi nestat
Jer manu s neba nećemo miritat

Četardeset don u pustinji som
Jedina kunpanjija zlo i furbarija
Obroz se poti tilo lomi son
Iz dubine javije se glod
Ma su oči i justa pud neba ušoni
Na viru uspožoni
I molidu molidu
Za druge
Ča utuje gredu doni
Zlo i glod su žešće asocijoni
I moridu moridu
Potidu potidu
Ča bilo nudidu
Obećoju sve
A tilo uz duh uspožono inpjantono
I oči i justa pud neba ušoni
Molidu molidu
Za druge

Prignute glove na dva kolina
Po jednu uru dono je svima
U miru propensat
Kroz pustinju pasat
Provat se liberat
Za drugega dat
Navar oltora izloženo stoji
U bonke gleda jude broji
Četardeset urih žvelto je pasalo
Na parstima od ruke jude je skontalo

Dvo mijora godišć
U parvemu razredu sidimo
Iz istega libra učimo
Nikako da kapimo
Da nan somo vajo volit
I da se jubov ne more
Šoldima kupit

Misne robe u bavulu
Žagrice su sve izile
Otkad nove su užonce
Već na ariji nisu bile
Zodnje su ih none stivovale
Lancunima bilin pokrivale
Za dočekat sveca
Parićone šuprašone
A robu je lipo gledat vajalo
Da je ne bi čo išporkalo
Kako bi mogla izdurat
Da se u njon more ukopat
Robe je danas na vagune
Ne more već stat u ormarune
Ma opet kad dozvoni
Šuprašone robe ni
Ni ni svecih
Oni su isto u bavulu ostali
U libriću storen
Od žagric propali

Ni ni bora
A kamoli ispod njega dora
Nego lonac tuge i muke
Ni ni svitla
Nego škuro do kosti
Zima i propuh
Na kominu lug studeni
U travesi umendul istučeni
I smokva suha
A u ruci krunica
Gobavi parsti zarna pribiru
Kolina pokrivena sukoncen
I na njemu kalendar stori
Od fameje svete slika
Ča uvik u kredenci visi
Kunpanjija su jedina sad
Dok čeka da se smarkne
Moli da izdahne
Da dojde mirno kraju
I Božić dočeka u raju

Život čovika je lopiš veli
Ča sve piše po tabeli
Niko ofregat ne more
Niti grihe nit pokore
Ča je veće šporkarije
Čovik žešće otarije
Ma se ofregat ne more
Šomo se žuntoje gore
Zoton provoje tabelu sakrit
Ili je barenko malo pokrit
Ma isto zapišeno sve ostaje
I vele bokune i retaje
Sve sinjoje olovka vela
Život čovika punta debela

Prignutih glov u redu stojimo
U mahrami smotona dobra dila brojimo
Kontrapiz je na balonci moli
Ma isto se balonca neće da privoli
Neće da pripizo na bondu našu
Nego nan steže od pakla gašu

Ukarconi na gajeti
Bez kormila po moreti
Kako mone burdižaju
I neznaju noć put kraju
Kapiton na provi spi
A lanterne nikud ni
A lanterne nikud ni
Jidra su se rasporala
Vesla su se konkulala
Jorbol škripje škaram plače
Štrop je puka O nedaće
Mortvo more oživilo
I santinu svu nalilo
Lude glove inberlone
Skočile su priko bonde
Vele bote ih izile
Na dno mora ih pokrile
A Kapiton mirno spi
A Kapiton mirno spi
Probudi ga niko ni
Probudi ga niko ni
Na gajeti galijoti
Ostali kako u doti
Sa njima će On doć kraju

Tor se prosu
Ovce bez glove
Pasi ne lajedu
Pastir umoran
Bezvojan
Indiferento gleda
Pase di ležidu
Ovce ča blejidu
I tor prospet
Razvoljen

Kud letidu ove guske
Raširenih velih krilih
Nebon punin magle sive
I oblacih gustih bilih
Zatvorile oči svoje
A kjun in se koda smije
Kako dite u zivkici
Koje ništo lipo snije
Slavuji ih dozivadu
Kalojte se k namin dole
Ode van je vrime lipje
Izgubićete se tamo gore
Nit slavuje one čuju
Nit vididu kud putuju
U magli se izgubile
Nepametne guske bile

Pasojedu godišća
Sa sobon nosidu vištu i glos storih
Brigu i voju mlodih
Sve ča se pomalo zaboravije
Nosidu sa sobon iz leturina i sakreštije
I metedu pomalo iz glove starije
I godišća pasojedu
Melodije na karetu tiskadu
Mlode glove prozne
A mi zbondu puta sidimo
Karete gledamo
I lajemo.

Na Velu Sridu u koru som
I kurot sa rećinon namušćon
Ne zna ča je Barabon
A jo se ne jidin no nje
Jer ni on na karet stavi kantonje
Ni on isprozni kor i bonke
I mlodima njihove glove
Ni on sidi zbondu puta i laja
Dok se Barabon na karetu vozi do kraja.

Liti je u crikvi vruće
Zimi je u crikvi zima
U velon šetemoni puno traje
Od nedije je spat slaje
Tako skuža traje
Pasoje na mlaje
Pok će ubuduće
Ako nin kurot ne bude po voji
Doć koja sviraška
I naša domoća
Kokoš i maška

Išćemo ga po butigima
Zovemo ga svakin imenima
Išćemo ga u zamotonin škatulima
Pod svićicima i svitlima
Išćemo ga po pjatima
I tećima sa bakaloron i tukima
Išćemo ga i ne nahodimo
A On u kantunu stoji
Ispruženu ruku darži
I čeka pinku tepline
Sarca čistega vedrine
I tvoje jubavi
Da ga iz kantuna izbavi.

Nojpri je Isusić nosi som
Pok mu je Sveta Lucija špentu dola
I Sveti Mikula
Kad je kalceta postala mola
Onda je arivo od slone did
Dore dili som
Dok se ni propuli u Berlinu zid
Uleti je tad did od Božića
I sad dore dilidu svi
Ma već ni Isusića

Danas je Božić
Rođendan slavi naš Ditić
Paket do paketa pod boron stivon
Ma za Njega ni nijedon stimon
Lipi se običaj tako uve
Rođendan slavimo Tebi
A dore dilimo sebi

Za života svoga cilega
Od nikoga ni cvitića bilega
Kad su ga pločon pokrili
Od cvića se ona ne vidi
Traje to četare dona
Dok voda ne postane dešperona
Stog cvića priko mira fini
A onda na vike cvitića već ni.

Mat i otac zarcalo dici
Kako banak prid oltoron
Kako štandarac bandiri
Kako jorbol jidru
Mat i otac svojon dici
Takaj, pol, mejoš i put
Privezat, prišćipat i podmotat
Svoju dicu
Otac i mat

Ispružena ruka blida
Koža non se za kost prilipila
Pomodrila sva molona
Kako pašabroda narapicona
Narapicona i pod njon žila
Ispušena uvela gnjila
Pinku karvi još kroz nju teče
Varhovak jagle već je ne peče
Već ne ćuti ni bol
Ispružena na prozan stol
Čeka novu rapu
Kako glod

Bili proh za starost stroh
Jer penšjuna ne doška
Izgori kako svića od voška
Život mlodi u ruke smarti dohodi
I kupuje je na rate
Vazimajuć je pomalo
Uživa u onemu ča je ostalo
Od života i tila
Sve manjega i tanjega
Oči se uvolile
Vištu pokvorile
Ploćena je zodnja rata smarti
I zodnje se zarno proha istrati
Duboko udahne
Čovik života glodan
Izdahne sit proha

Grih upoznat
Znat ga raskjarat
Zo nje se pokajat
Od njega se leterat
Njemu se ne tornat
Noć svoj tor
Od Boga je dor

Digla se ruka
Od svojega puka
I blagoslov
Ča je don odovna
Osušila se maslina
Od muke
U proh je pritvorili nisu
Za glove posut
Na čiste sride misu
Jer se digla ruka
A glove odvidone
Kuridu po svome

Svi Matiji i Mikule Antoniji i Andrije
Skupili se sa živima isprid store peškarije
Na banak se Matij diga u ruci mu maškin veli
Od glosa mu zvoni vala rebatidu i kanpaneli
Prili se je žmul starpjenstva u judima od lavura
Sad partiju iskat svoje bez rešpeta i paura
Kroz poja se vika čuje po docima odjekuje:
‘Mi hoćemo pravo naše dosta nan je vaše gaše’
Po putima inkunjonin kopita se usklapatala
Još se veći šušur diga kad se mladost uzvikala:
‘Po pjaceti i po dvoru trest ćedu se noge vaše
Kad sa sela arivomo donesemo naše gaše
Jorbolih će tad bit malo kad van norod sudit bude
Iskat ćedu se i štandorci za obist glove lude’

Sve ča na putu nojdedu
Na sebe napartidu
Kroz cili se život tako krividu
Ma isto ruke pružadu
Stargodu i grabidu
I na sebe partidu
Kako nojveći muli
U žolo zapadadu
Ma isto daje gazidu
Na bondu ne gledadu
Somo naprid, somo naprid
Sve do prid vrota
A tad se vajo raspartit
Jer vrota su mola
I koža je priko mire
A sve ča more se prinit
Ostalo je ispod noktih
A i to vajo očistit
Jer su druga vrota manja
A malo je onih
Ča bidu mogli molit
Za duše od pargatorija.

Slava udrila u glavu
I rebatije, rebunboje
Zvoni i odzvonja
Zacikle uši
U njima somo
Jo, jo, jo
Još, još, još
A moli se zvončići
Okolo čepižidu i uložedu
I mi, i mi, i mi
I mi bi, i mi bi, i mi bi
Ma ih slava pokrije
I dila in ni.

Bila jedna kokoš tusta
Hronila je pusta justa
Uvik su je čerupali
Po potribi opujovali
Sve je ona to tarpila
Kjucala i joja nila
Bila bi i još durala
Ma je prezočnost agvantala
Bidnu cilu operušala
A kokoš je tad krepala

Koji u životu učinidu krivo
Cili su život kaštigoni
Koji živedu krivin životon
Kaštigoni su na vike

Život nan do da bi nas provo
Posli nas stivo, kako je ko mirito
Za vike nan vrimena ostavi
Da bi smo vartili, di smo sve falili.

Kroz ponistru rastvorenu
Nad pjaceton populonon
Portila je na svo garlo
Kletva šjori namušćonon
Sve je uši po pjaci pasala
Četardeset kulpih dabojda ćapala
Šjori se je somo zašćucalo malo
Kako da non do tega i ni puno stalo
Činiće ona i sutra ča je bude voja
Sve će non kurit i bez pinke loja
Dobro je ona već podmazala kine
Četardeset kulpih zo nje
kako šaka pine

Evo su nan inpoštali
Ča bismo iz unije kupovali
Sve čega imamo malo
Na metar korte ni nan stalo
Sunca i mora somo puno imamo
Ma za ih naplotit pameti nimamo
Ona je na onemu metru korte
I kad je uvezemo
stimaće nan sunce i more

Vidin
Jedon veštid bili
I decimor fini
Sa kućarinon miri
I dili proh bili
Vidin u redu sve face blide
U bilima veštima
Kako parvu pričest
I sve bi bilo bilo
Da ni materih po bondih
U čorno zamotonih
Prizivjedu i ruke pružadu
Pud dice svoje
A dica šmorčedu
Prohu se klanjadu
I bilemu veštidu
A spominjen se jednega proha sivega
Sa kojin su nas po glovi posipali
Da bi se ko smo spomonjali

Vidin
Naše na putu u Europu
Na mejošu u maštilu
Ostavijedu:
Dostojanstvo viru
Kulturu naciju
Sve baratojedu za demokraciju
Koju ćedu in tamo dat
Ako in budedu sve prodat
Mukte
Vidin ih tako ogoljene
Obrivene i oderene
Kako pasojedu kroz rengen
Di zapipiče ako je čo ostalo od
Vire ili nacije
Dostojanstva i kulture
Jer tamo od tega potriba ni
Tamo ćedu bit somo broj
Lavurat kako aleroj
Kredite vele vroćat
I svoju vodu ploćat

Vidin
Mora našega dno
Golo pusto i prozno
Ni pizdeja ni
Odnili su sve
Krejoncu ostavili nisu
U našemu moru ostala somo sol
I nju ćedu odnit pomalo

Vidin
Naša mista opet puna svita
Tisne su in kole
Brojit ih se ne more
Svi su u tarlišu
I nosidu prišu prišu
Poje se svo zeleni
A loze već nikud ni
U dobren su mistu riži
A po bondih biži
Nakošeni krovi novi

I jazik i oči


Vidin
Jedna borka vela
navar barda sela
Okolo sve pod vodon je
Zemja trova lišće gronje
Ništa živo ni ostalo
Pod vodon je sve krepalo
U borci velon je osto
Svake varsti jedon por
Od majmuna i popića
Manjavura sokolića
Ukarcali su se svi
Ma čovika na njon ni

Vidin
Sve ranjene ispaćene
Hićene ostavjene
Ištrukone izmuštrone
Na oblaku di sididu
Sa svojima pokojnima
Rozlog in je prid očiman
Zoč je sve to bilo njima
Rad čega su podnili nevoju
Kosti svoje prosuli po poju
Zoč su sarca iskidana bila
I duša in raspucala cila
Radosna je suza na obrazu svima
Za na vike rozlog ostaće sa njima

Vidin
Libar rastvoren
Život ogoljen
Čovik iznebjušen
Podušen potrušen
Virova ni
Sudac sidi
U libar gleda
Čita sve s reda
Istina izošla
Do ušijuh došla
Zvoni rebatije
U glovi proznon
U vrimenu bez kraja
Daleko od raja

Izbliđena napaćena
kroz godišća priparćena
Sitna mola nagrišpona
izranjena izfrižona
Provukuje se kroza klonac
kako zečić jedon moli
Stenje bidna izmorena
obroz non je vas u boli
A po bondah svega klonca
bisni pasi se stivojedu
Zubi su in sline puni
dok režidu i lajedu
A u kloncu sve je škuro
sunce nikud ni probilo
Gavranih je jato velo cilo
nebo pripokrilo
U takoven škuren kloncu
vanpiri su se raskotili
Karvi karvi svi bidu se
njezine napit itili
Al in smeta križić moli
na parsiman ča non visi
U ručici ča ga stiska
molo dite njon na sisi
Sakrije ga ona jadna
skuten svojin rakamonin
Pokrije i puk svoj moli
sa pensiron nestimonin
Gavrani non suknje kjuju
pasi bisni skute žeru
Pomalo se sva švojoje
pasovajuć kroz tu gveru
Vanpiri su tad apena
oči svoje izvoltali
Kad križi su se svega puka
ispod skutih ukozali

Durnji zemja od kopitih
Vrije voda u koritih
Iz daleka oblak čorni
Sa konjima vilu goni
Priko poja širokega
I potoka dubokega
Pasi skviču sve po slidu
Išću kor čarnjenu blidu
Tiradu ih gospodori
I nezna se koje gori
Teško tilu ča ga snojde
Kad ga čorni oblak nojde
U škuro ga obavije
I pasiman ostavije
Nakraj poja klonac tisni
Skviču žešće pasi bisni
Sad si naša sad si naša
Stisnut ćete naša gaša
Svu ćemo te mi satart
Greba ti se neće znat

Iz utrobe zemje tuje
Glos kostijuh odjekuje
Ode su nas utopili
Ostavili ne poškropili
Niko ne zna naše ime
Zoč smo ode po sve zime
Daleko od doma svoga
Svoje dice svega bloga
Skupte nas i u greb dojte
Ploču stine na nos molojte
I napište kosmo časmo
Radi čega mi nestasmo
Redi čega kosti naše
Ležidu sad ispod paše
Di beštije se vojedu
I po namin šporkojedu
Dosta nan je zemje tuje
Di lizedu zale guje
Dojte namin našeg hloda
Pod čenprišon kapušonta

U pete drugega gledadu
Pognutu glovu dole daržidu
Mučidu i potribu po sebi činidu
Po putu savura noge kida
Prašina žedna kupi kor
Izmučeno tilo ostavije slida
Napožono svako na svoj por
Osušila se justa ni suza teć ne more
Bože pogledaj nas i rec morel bit gore
Tila naša rike nosidu
I prezovne ih jame jidu
Zbondu puta kupidi rosu
Kad ‘kako’ zaklani zaspidu
Posijano po zemji mlodo naše sime
Duboko zakopono da nikad već ne nikne
Sve ča je ostalo ča se ni zakopalo
Do danas je somo pontilo i mučalo
Teški friži u očiman njima su ostali
I rane na duši ča su sve pasali

U jami krunica
Habit i pos
Planita i štola
U kostima baline
Slike na zidu
Mlode glove di mučidu
U nos gledadu
Kako da nas pitadu
Zoč
Mi mučimo
Zoč
Neko ne odgovora

Duboke jame kopali
istinu kako bi zakopali
U zemji čornon judi karvavih ruk
U utrobi glodnon
nagledali se čovičjih muk
Dubje kopali dubje
Grubo pensali grubje
Istinu dole utornuli
Dobro jamu zagornuli
Sa dušon svojon istinu inverugali
Kako bi se osigurali
Da istina nikad ne izojde
Do ušijuh drugih ne dojde
Da nebidu drugi znali
Da su dušu za veruge baratali
Ma je duša u zemji infrulala
I istinu molala da vonka izojde
Oči i uši nojde
A tila bez duše veruge nove kuju
Bizere navukuju
U foje se uvukuju
I truju truju truju druge
Kuju kuju kuju veruge

Kosti zbondu putih
Kosti u jamima
U kostima stroh osto
Na kotima brime
Da ga nosidu kroz vrime
Ubiveni duh
Na ustima muk
Brime novo
Na čelu srom
Do kad?

Skužojte ča ste nas ubili
Dom nan uništili
Fameju rastirali
Crikvu raskopali
Poje razgrodili
Mine usodili
A mi smo se bronili
Skužojte
Ča smo se molili
Na svomu ostat itili
I bit ča smo uvik bili
Skužojte
Ne mojte nan zamirit

Uskuhalo Čorno more
Puno bisa i jida
Čorno
Od nevoje i tuge
Čarnjeno
Na škrupu od karvi
U dubini od sroma
I pini Čorno more
Prokuhalo
Riga srom na škrup
I tira ga uz Dunav
Tira ga do Vuke
I groda čornega od nevoje
I čarnjenega od karvi
Evo van srom
Na obrazu ga noste
Neka vas svit zno
Kakovi ste i ko ste.

Odzvonja rebatije
I jeka je vraća
Uvik na početak
Di uzdisanje i naricanje
Pasali su u muk
Di kosti su se napunile strohon
Di tilo je postalo prohon
Di počela je
Traje odzvonja i rebatije
Kako nika tavna slutnja
Sablazna
Harvotska šutnja

Vila je moja snivala
Kako bi se ona molala
Od verug i poletila
Na krilima svojin bila
Kroza vike isti son
Sniva ona svaki don
Sa pomjon se uredije
Fine robe parićoje
Pokantuje sva kuntenta
Dokle vlose rasčešjoje
Od kosic je pleter splela
Čarnjenu mahramu vije
Bila non košuja svilna
Vešta non se plava smije
Sve se vidi na oblaku
Di sa drugin vilan tonca
U kolu sve sa zvizdamin
Daržidu se sa rukamin
Dokle niki šušur dižu
Kako bi non razvargli son
Lipe verse pod ponistron
Poji zonje jedon dikmon:

Snivaj snivaj vilo moja
Probudit se ti nemoj
Slobodni smo svi sa tobon
I ovo je sad naš roj.