‘Konoba’

[vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_accordion][vc_accordion_tab title=”Konoba”][vc_column_text]konobaflyerlandscapeZnačenje riječi konoba moglo bi se općenito objasniti s nekoliko rečenica: to je mjesto u kojemu se pravi i čuva vino; to je mjesto u kojemu se drže alati i oprema potrebna za obavljanje vinogradarskih i podrumarskih poslova; to je zapravo podrum ili podzemni dio neke kuće ili pak mjesto u kojemu se može pojesti dobar domaći zalogaj i popiti čaša vina.

I uistinu konoba je sve to, ali i mnogo više od toga. Ona je polazna i povratna točka svakog težakovog radnog dana, njegovo utočište, sigurnost i svakako ponos. Ona je zapravo ogledalo čovjeka težaka, njegova mjera, osobnost, pa kada govorimo o konobama, zapravo govorimo o ljudima,
njihovom trudu, muci, životu na zemlji i od zemlje.

Knjiga Konoba, će slikom, riječi i pjesmom nastojati pokazati to sjedinjeno trojstvo zemlje, čovjeka i konobe, zabilježeno u vremenu nekih drugačijih sustava vrijednosti.[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”Predgovor”][vc_column_text]Od sitnijih očica ovješenih sita

Cjelovita čovjekova kuća, pa i ova Bratanićeva konoba ozrcaljuju unutrašnje Biće ljudsko.

Vanjski izgled kuće je zavjesa kroz koju čovjek promatra privid stvari i stvorenja; krov je prispodoba umskih gibanja, kontrola svjesnog; prema prizemlju, pa i do ove tradicionalne konobe, tog utočišta inventara i misli, odvodi put prema razini nesvjesnog: tu se pretaču tajnovite alkemijske promjene u nečitljive psihičke preobrazbe.

Eto i u takvoj, ne samo Bratanićevoj, tradicionalnoj konobi upravo sudionici tog zaštićenog prostora neobičnim nagonom hoće obnavljati intradu i obnavljati i ponavljati svoje doživljaje, sadržaje osobne prošlosti…..

I cjelokupan prostor ponajviše je namijenjen bačvama; stoga će i ovdje bačva, poput ćupa i tajnovitog bunara, pobuđivati predodžbu izobilja i veselja; pa i to stalno dnevno i godišnje pražnjenje i punjenje bačava srodno je Sizifovu ponavljanju iste radnje, opetovanju plamteće čovjekove želje…..

I brojne boce, te staklene posude, s klimavih škancija, su u svijesti domorodca plutajuće nositeljice spasonosnih poruka, znanja i tajni; pa je upravo domaćin taj tajanstveni punjač tih oblika, a istodobno i onaj ushićeni ribar, koji je na valovima ugrabio tu dugo nošenu staklenu riznicu nepriopćivog iskustva….

Gle, nisu bez razloga i tolika sita ovješena o vlagu: simboli razlučivanja; uz pomoć sve užih očica izdvoji se i najsitniji i najkvalitetniji dio brašna i misli!
Tako se u grubom prosijavanju razgovori odvajali: zrnca mudrosti od zrnaca ludosti, zrnca spoznaje od zrnaca ludih, ishitrenih, ispraznih konobskih govorenja.

Bratanićeva očeva konoba odzvanja besidama iz onih sitnijih očica ovješenih sita.

Ljubo Stipišić Delmata

Među važnijim toposima mediteranskog svijeta, uz rive, pjace, kampanele, masline, brodove, rublje slikovito prostrto preko kaleta na tiramolima, bljesak zalazećeg sunca u oknima i još mnogo toga u slanoj galaksiji najmodrijeg i najmudrijeg mora na svijetu, jedno od glavnih mjesta, po kojem su Dalmacija i cijelo naše primorje s otocima prepoznatljivi, jesu konobe, središta cijelog jednog mikrokozmosa…

Takvih prostora ima posvud, ali u našim uzmorskim krajevima imaju posebno značenje. Recimo odmah sljedeće: konoba nije – iako se takvom čini – nikakva ostava, špajza, skladište, ropotarnica, odlagalište… odbačenih stvari, već živi organizam u kojem se svaki detalj života kroz razgovor i pjesmu multiplicira do u beskraj. Nju je isto tako pogrešno doživljavati isključivo kao ugostiteljski objekt s prepoznatljivim interijerom s puno gastronomskih detalja. Konoba zaslužuje više poštovanja, ona je i mikrokozmos jednog osebujnog svijeta i ujedno njegov univerzum, visoka škola života s nizom različitih sadržaja, trajni ispit dobrih ukusa. Točnije rečeno, ona i nije prostor, ona je filozofija.

Što je u njoj najvažnije? I onda kada je na trpezi meso, u konobi se ćuti more i što uz njega ide. U tim slikovitim uporištima točaka života, jednim od najvažnijih na tlu gdje žive Mediteranci, u jedinstvenoj scenografiji jednostavnosti i duha, osjeća se redovito kao konstanta miris ribe i vina, pršuta i sira iz ulja, slane ribe i kapara, pancete i špeka, rogača i suhih smokava, friškine i dakako, poželjno umjerenih maligana. Sve u svemu, sabirni svijet delicija iz morskih utiha i kamenih gomila…

Konoba je naime prije svega mjesto obiteljskih mira, okupljalište prijatelja, a istodobno je i popularni topos javnog sastajališta. Kao svojevrsni arhetipski signal iz antike i središte jednog osebujnog Svijeta, konoba je ustvari duša mediteranske civilizacije. Zacijelo su i bogovi na svom uzvišenom Olimpu morali vijećati u kakvoj konobi, pri čemu je Zeusovo prijestolje moralo biti najbliže kaminu, nekad središtu svake pristojne kuće, pa i konobe. Namjesto žezla i drugih insignija Gromovniku je u ruci zacijelo bolje pristajala čaša vina, recimo vugave ili terana, moguće i koji bićerin biske ili rogačice dok bi s nape obavezno visjeli pršuti i kaštradina, a na žeravi cvrčala riba ili janjetina……..

Jakša Fiamengo

Prema P. Skoku riječ konoba je dubrovačko-romanska posuđenica iz mletačkog canèva, podrijetlom iz kasnolatinske riječi cànaba, u značenju baraka za živežne namirnice rimske vojske. U Dalmaciji je prihvaćena primarno u značenju vinski podrum, a u novije vrijeme izvedeno je značenje – gostionica posebnog tipa, gdje se nude tradicionalne namirnice i autohtona vina s posebnim ugođajem arhitekture i atmosfere vinskog podruma.

Gaston Bachelard, francuski matematičar i fenomenolog u svojoj čuvenoj Poetici prostora (La Poétique de l’Espace) kaže: “Vertikalnost kuće ostvaruje polaritet podruma i tavana. Podrum je mračno biće kuće, biće koje ima udjela u podzemnim silama.”

Dalmatinska tradicionalna težačka kuća nezamisliva je bez konobe. Konoba je njena osnova, podnožje kojim je ona vezana za zemljinu utrobu, za podzemne sile koje kuća mora pridobiti za svoju temeljnu namjeru – opstanka. Konoba koncentrira sile podzemlja, magnetizam dubina zemljine utrobe jer tu će vreti i zreti plodovi čovjekova rada: vino i ulje, te dvije blagoslovljene tekućine bez kojih nije bilo opstanka: vino, taj dionizijski napitak koji pripada sferi spiritualnog, duhovnog postojanja i ulje koje oplemenjuje sve druge vrste ljudske hrane, ta zlatna gusta tekućina u kojoj je utjelovljena vatra i svjetlost vječna, tekućina kojoj kršćani pridaju moć očišćenja od zemaljskog i tjelesnog na prijelazu iz prolaznog, zemaljskog u transcendentno, vječno postojanje. A kada i umre kuća i s njom njeno mračno biće – konoba, još dugo osjećaju se mirisi davnih vrenja, kemija fermentacijskih procesa što bude sjećanja na vrijeme životnih intenziteta. Upravo na ta vrenja, na te mirise i okuse konobe život je imao svoj oslonac, svoj fundament, svoje ishodište.

Govoreći o konobi, gotovo nehotično, prešli smo na govor u perfektu, a razlog je tomu, reklo bi se, činjenica kako je s nestankom dojučerašnjeg svijeta u globalizacijskim procesima nestalo i mračno biće konobe. Polaritet gore i dolje, svjetlo i mrak, silazak i uspon, dubina i visina kao da su time izgubili jasnoću u našim snovima o kući.

Kad je kuća još i živa, kada se glasa svojim zvukovima, svojim prizorima svakodnevne životne dinamike, kada nas još motri u noći svojim osvijetljenim prozorima, čak i tada konoba može umrijeti, izgubiti prvotnu svoju ulogu temelja života, može biti preuređena za nove namjene, zaboravljena, napuštena i zapuštena…

… Biće tradicionalne dalmatinske kuće nastanjuju duhovi podzemlja – konobe s njenim bačvama, karatilima, mezarolama i mezarulinima, s njenim badnjima i badnjenicama, pritorima i biguncima, levandurama, lakomicama i dizvama, s njenim misima što vise o crvotočnim gredama, s njenim tartajunima i ligacama, s njenim barilima i kamenicama za ulje, s njenim domižanama za travaricu i prošek, s mirisima i okusima koji ih još jedino u sjećanje mogu prizvati.

Dovršeno je vrijeme konobe, poremećena je onirička konstelacija kuće, poremećeni su odnosi njenih polariteta koji su omogućavali jasnoću i jednostavnost postojanja. Konoba, kao temelj arhetipske kuće, može još jedino preživjeti u snovima i u – poeziji.

Joško Božanić[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][/vc_accordion][/vc_column][vc_column][/vc_column][/vc_row]