Miki Bratanić

Misli čovjeka iz Hrvatske koji nije ni MI ni ONI

Sada već davne 1983. godine u Njemačkoj je ubijen Stjepan Đureković, jedan od direktora INA-e. Ubila ga je jugoslavenska uprava državne bezbednosti (UDB-a), kako bi spriječila njegovo javno svjedočenje o pljačci i kriminalu na državnom nivou u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon što su ga izrešetali mecima, zatukli su ga sjekirom. Kada je sud Njemačke od Hrvatske zatražio izručenje osumnjičenih za ovo okrutno ubojstvo, tadašnji premijer Republike Hrvatske, učinio je sve da se to ne dogodi. Na kraju je čak donio poseban zakon kako bi se izručenje spriječilo. Naravno, izmislio je on opravdanje i to domoljubno za taj čin, zbog kojeg nam je Europska Unija uvela financijske sankcije.

Stjepan Ðurekovic

Naši odnosi s Njemačkom, zemljom koja je najviše učinila na priznanju Hrvatske, potpuno su se zahladili, a naša državna politika sve se više okretala prema istoku. Dok se to odvijalo deseci tisuća ljudi napuštali su Hrvatsku, odlazeći u suprotnom smjeru od te politike; Odlazili su na zapad…

Da smo mi normalna država, onda bi taj bivši premijer na neki način možda odgovarao zbog opstruiranja procesuiranja zločina, makar politički.

Ali mi očito nismo normalna država, pa je taj čovjek danas kandidat za predsjednika.

Nismo mi ni normalan narod, jer je taj čovjek dobio najviše glasova u prvom krugu izbora za predsjednika upravo pod sloganom “normalan”.

Svakako se treba zapitati što je učinila njegova protukandidatkinja po pitanju procesuiranja tog i mnogih drugih pojedinačnih i masovnih zločina nad Hrvatima za koje nitko nikad nije na hrvatskim sudovima kažnjen?

Naravno, NIŠTA. Ništa, jer je upravo njena stranka u institucije države dovela te zločince.

Ništa kao ni SVI prethodni premijeri i predsjednici. U tome su SVI isti. To im je svima zajednički nazivnik, velik kao neka velika planina vidljiva iz daleka.

Zato svima njima zajedno nije toliko važno tko će biti predsjednik, već tko neće biti, ili preciznije tko ne smije biti. A očito ne smije biti ntko tko nije u tom istomišljeničkom krugu.

LOCIRATI, UHITITI, TRANSFERIRATI, vrijedi za one koji su nas branili, a za one koji su nas proganjali i ubijali vrijedi obrnuto.

Tako sada imamo jednog kandidata koji je opstruirao procesuiranje zločina nad svojim vlastitim narodom aktivno, te drugog koji je to isto radio pasivno. Ali neprocesuiranje zločina im je zajednička platforma. I oni su nam izbor. Nema trećeg puta.

Mi ili oni. On ili ona. Njihov ili naš. A zapravo što god odabrali, morat ćemo se crveniti. Jer što možemo očekivati od predsjednika države koji nisu učinili ništa po pitanju procesuiranja zločina?

A valjda NIŠTA. Kad preskočiš preko mrtvog čovjeka, ne možeš se brinuti o živom.

Huda jama

Ako promotrimo samo slučaj VUKOVAR, te shvatimo da od tisuća onih koji su ga razarali i na njega bacili 6,5 milijuna granata na hrvatskom sudu nije osuđen nitko, onda moramo zaključiti da je svaka hrvatska vlast suučesnik u zločinu, jer nije procesuirala i kaznila zločin.

Učinili su suprotno; kaznili su jednog od zapovjednika obrane Vukovara i eno ga, leži bolestan, umire u hrvatskom zatvoru.

O nekažnjenim zločinima Križnog puta i svih bezbrojnih zločina Jugoslavije počinjenih pod simbolima zvijezde petokrake i kokarde da ne govorimo.

Podržavati takve stranke i partije na vlasti bez kritike i šutjeti, znači podržavati zločin i sudjelovati u nastavku zločina, jer zločin nikad ne zastarjeva.

A nije problem što netko tjera narod na ovakvo suučesništvo u zločinu, već je problem što to narod prihvaća.

I ne biramo mi više između manjeg i većeg zla, mi biramo zlo.

Mi postajemo suučesnici u zločinu. Postajemo zlo.

Jer politički kandidati ne dolaze iz nekog privatnog sektora, s već postignutim osobnim životnim uspjesima i poslovnim životopisima, rasterećeni ove odgovonosti, već upravo iz stranaka koje od početka obnašaju vlast u ovoj državi i koje su odgovorne za zločin.

Jedna nas stranka plaši s ustašama, premda ustaša nema u Hrvatskoj, jer su ih pobili zajedno sa “neutvrđenim brojem” tisuća civila i vojnih zaroblenika, upravo njihovi ideološki mentori 1945. i to bez ikakvog suda.

Druga stranka nas plaši s komunistima, premda su oličenje komunizma, četništva i jugoslavenstva u liku koalicijskog partnera na vlast doveli upravo oni i premda im je politička i civilizacijska dužnost bila kazniti komuniste za njihove zločine.

Da su to napravili i da se rekla povijesna istina, onda se narod danas ne bi plašio ni ustaša ni komunista, niti bi se na račun tog straha biralo političare…

Samo par godina nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, njegov sin Damir Đureković “pronađen je mrtav”.

Normalnom čovjeku ne treba nikakav komentar. Normalnom…

Moje misli nisu usmjerene na naš trenutni izbor, niti žele utjecati na nečiji izbor sada, već na budućnost naših izbora.

Pitam se do kada ćemo birati iz perspektive “MI” ili “ONI” i do kada ćemo misliti da biranje manjeg zla nije zlo.

Koliko dugo će nam ideološka, a ne tehnološka pitanja biti u fokusu i kada ćemo prestati preskakati preko mrtvih.

Čovjek sam iz privatnog sektora informacijskih tehnologija, nikad nisam bio član nijedne stranke, niti sam radio u državnoj firmi na grbači naroda i ne ovisim o politici. Moglo bi mi biti svejedno, ali ipak nije, jer imam odgovornost prema budućim naraštajima. Ne želim biti suučesnik u zločinu. Zato pozivam i druge kojima je trenutno svejedno da se malo više aktivno uključe u ovu temu i doprinesu budućim pozitivnim promjenama. Vjerujem da bi i njima bilo drago u nekoj narednoj izbornoj kampanji napokon čuti nešto o konkretnim ulaganjima, projektima, investicijama, zapošljavanju i infrastrukturi umjesto ideoloških i svjetonazorskih tema koje se nameću i oko kojih se ljudi dijele.

Ali ne bih želio da se to dogodi preskakanjem mrtvih i nekim zaboravom povijesti. Jer kako je rekla žrtva jednog totalitarističkog režima: “Nema zaborava! Zaborav su izmislili ljudi koji nikad nisu prošli ništa strašno.”

Promjene se nažalost neće dogoditi nikad same od sebe.

Svaki čovjek u Hrvatskoj treba jedno ozbiljno sučeljavanje sa samim sobom. Treba jednu veliku edukaciju i znanje koje je temelj za promjenu. Podjedanko je to važno za političare kao i za birače. Pogotovo za birače, jer njihova odgovornost nije ništa manja od one političara, dapače.

U jednom svom članku Priručnika za život u Hrvatskoj predložio sam sljedeće:

“Svaki čovjek koji želi ući u bilo koju državnu instituciju mora proći nekakav test, psiho-test. To bi trebalo biti nešto elementarno pri zapošljavanju u bilo koju firmu u kojoj čovjek nema nikakvu upravljačku ulogu, a kamoli za zapošljavanje u upravljanju državom, državnom imovinom i našim sudbinama. “

Ipak bi bilo najbolje kada bi ljudi napokon počeli testirati sami sebe pred nekim moralnim ogledalom i kada bi sami postavili neke pragove preko kojih se ne može prijeći. Ljudska sudbina je vrlo snažan prag preko kojeg se ne može preskočiti, bez obzira o kome se radi. Pa ako na tom pragu zapne vaš stranački kolega, susjed ili prijatelj, onda ga ne bi trebali podržati u preskakanju, već ga ukoriti.

Kandidati za presjednika stranke, vlade ili države, svakako ne bi trebali zapinjati na ovim elementarnim civilizacijskim normama.

Ne treba generalizirati i etiketirati sve one koji su participirali u komunizmu, kao ni one iz Jugoslavije, pogotovo to ne treba raditi sa članovima i aktivistima naših velikih stranaka, jer tamo ima mnogo dobrih ljudi, ali treba jasno razlučiti dobro od zla i dobre od loših. A dobro ne preskače preko mrtvih i dobri ne toleriraju zločin i zločince.

Neka dobro i dobri idu naprijed. I među njima birajmo bolje.

Da nam svima bude bolje.

Želim vjerovati da će ono Hrvatsko, Demokratsko i Socijalno prevladati u svijesti pojedinaca, kako u ovim velikim strankama tako i u narodu.

Vjerujem kako jedino iskren odnos političara i ljudi prema istini i pravdi mogu od “politike kurve” učiniti častan poziv i službu narodu, te poticaj mladima da se u politiku uključuje, jer bez nje ne možemo.

Vjerujem da će ljudi smoći nage promijeniti sami sebe, svoj odnos prema drugima i prema istini. A onda se sve može promijeniti. Promijeniti na bolje.

Možda će tada biti manje nametnutih podjela, a više nužnih spajanja ljudi, u cilju izgradnje humanog, civiliziranog i uspješnog društva.

Jer što je važnije od ljudskog života?

Kako ćemo se brinuti o kvaliteti ljudskog života, ako smo preskočili preko toliko oduzetih ljudskih života?

Kako ćemo brinuti o živima, ako smo preskočili preko mrtvih?