dav

Glas naroda

U ovom serijalu članaka nazvanim “Priručnik za život u Hrvatskoj” pisao sam o prešućenim zločinima, preskočenim povijesnim problemima, ubijanju istine, generiranju laži, kontinuiranom zatiranju hrvatskoga bića, Jugoslaviji kao simbolu stoljetnog zla nad Hrvatima i Hrvatskoj, te neopisivom ljudskom licemjerju kada je u pitanju odnos prema tim problemima.

Time sam pokušao potaknuti javnost na razmišljanje i potrebu aktivnog sudjelovanja u pokretanju promjena razmišljanja i izgradnji humanijeg društva izgrađenog na istini i poštovanju svih ljudi, ali i sebe i svojega.

Pisao sam to kao običan mali čovjek i namijenio to običnim malim ljudima, i bilo bi mi drago da sam uspio makar malo zaintrigirati ih i motivirati u traženju istine, koja toliko nedostaje. U ovom članku, pri kraju ovog svog priručnika, pokušat ću dati svoje viđenje rješenja svih tih nagomilanih problema koje guše ovo društvo, i dati odgovor na pitanje može li se uopće nešto promijeniti.

Oni koji su bili glavni generatori svih problema generirali su i taj beznandni osjećaj u malome čovjeku uvjerivši ga kako se u zemlji u kojoj ne valja ništa i ne može napraviti ili promijeniti išta.

A je li to tako? Zar se stvarno ne može napraviti ništa?

Ako oni, koji su glasom naroda došli na vlast, mogu u narodu stvoriti osjećaj beznadnosti, zašto narod ne može tim istim glasom stvoriti taj isti osjećaj u njima? Zašto se oni ne bi malo osjećali bez nade?

Možete li zamisliti naše političare i druge naše javne djelatnike, posebno neke, kako beznadno čekaju ulazak u Sabor, ili kako beznadno čekaju otvaranje vrata neke agencije u kojoj bi se uhljebili. Beznadno, jer im je narod svojim glasom onemogućio da se uopće kandidiraju za ulazak u Sabor ili ulazak u bilo koju instituciju Republike Hrvatske, obzirom da ne zadovoljavaju uvjete “zapošljavanja”. Kako vam to zvuči?

Kako vam zvuči ideja da svaki čovjek koji želi ući u bilo koju državnu instituciju mora proći nekakav test, psiho-test. To bi trebalo biti nešto elementarno pri zapošljavanju u bilo koju firmu u kojoj čovjek nema nikakvu upravljačku ulogu, a kamoli za zapošljavanje u upravljanju državom, državnom imovinom i našim sudbinama.

Jer ako netko ima problema s razumijevanjem zločina četništva, komunizma, Jugoslavije, ako nije svjestan manipulacija zločinima, ako ne razumije strahote koje je ovaj narod prošao zadnje stoljeće, ako ne shvaća da za to nitko nije odgovarao, ili ako sve ovo razumije ali ne prihvaća, ako nije spreman participirati u rješavanju tih problema i aktivno se zalagati za poštovanje svih žrtava, a ne samo ustaških, onda je taj čovjek psihički poremećen, a takvi ne bi trebali participirati u državnim institucijama, ili voditi državu.

Isto tako bi trebalo kao preduvjet zapošljavanja u svim institucijama od kandidata zatražiti potvrdu da nikada nisu radili u nijednoj od Jugoslavenskih tajnih, političkih, vojnih i medijskih institucija.

Niti oni, niti itko u obitelji. Nitko, nikada, u nijednoj takvoj instituciji, nijedne Jugoslavije.

I da nikada nisu sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Niti oni, niti itko u obitelji. Nitko, nikada.

Naravno, stručniji i pametniji ljudi od mene znati će nabrojiti još koju stvar, ovo je samo okvir.

Sve ovo se može zvati lustracija, rasvjetljavanje, osvjetljavanje, prosvjetljivanje. Trebamo malo posvijetliti i izvući na svjetlo naše hrvatsko javnopolitičko podzemlje, koje je očito previše boravilo u mraku i time nas uvlači u svoj mrak.

Za sve navedeno nije potrebna nikakva velika mudrost. Potreban je jedan konkretan i dobro smišljen referendum. Ili više njih. Bilo koja građanska inicijativa to može pokrenuti. Postoje već neke s iskustvom.

I ne treba nikakva revolucija, galama, prosvjedi i halabuka, već fino i kulturno odazivanje na potpis za referendum, a onda i na sam referendum.

Dakle potrebna je samo dobra volja, odaziv, izlazak, potpis, zaokruživanje. Ništa više.

I vidjeli bi onda kako izgleda beznađe. Jer gdje bi oni koji sad stvaraju beznađe radili osim u državnim firmama? Koji bi ih privatnik uzeo na svoju plaću? Kome trebaju prozvođači beznađa?

A na zavodu za zapošljavanje nema nijednog otvorenog radnog mjesta za prodavače nacionalnih interesa, demagogije, ideologije, magle, vlastite časti i obraza.

Hrvatska ima mnogo pametnih, dobrih i sposobnih ljudi, željnih rada i stvaranja, pa se ne treba brinuti za kadrove. Treba im samo učiniti mjesta. A onda bi se sigurno netko i vratio u Hrvatsku, donio sa sobom čist i pošteno zarađen novac, te ga uložio u neku novu vrijednost koja bi zaposlila ljude i stvorila atmosferu nade.

A nada postoji sve dok ima vjere. Zato je potrebno da mali ljudi počnu vjerovati u sebe, da preuzmu odgovornost upravljanja svojim vlastitim glasom i shvate njegovu moć u jedinstvu mnoštva. Pa neka se konačno jednom čuje glas naroda.

Ne mislim da bi ovaj prijedlog predstavljao rješenje svih naših problema, ali mislim da bi možda predstavljao početak njihovih. A to bi već bio dobar početak.