‘Ruzarij za Hrvatski križni put’

Kao srednjoškolac pronašao sam i pročitao knjigu Nikolaja Tolstoja  « Ministar i zločin», koja je opisivala događaje iz svibnja 1945 godine na polju pored Bleiburga  u Austriji, a posebno one što su sljedili kasnije.Tako sam sasvim slučajno iz priče jednog stranca, doznao za sudbinu tisuća hrvatskih vojnika i civila, koji su dospjeli u ruke jugoslovenskih komunista, nakon završetka rata.

Bilo je tada to za mene pravo otkriće, zapravo bio je to ključ jednog nepoznatog podzemnog svijeta, u kojeg sam radoznalo ušao.Upoznavanje tog svijeta tražilo je mnogo vremena i pažnje.Priče koje su se tamo mogle čuti bile su tihe, gotovo nečujne, a pričali su ih najčešće stariji ljudi, ne rijetko starci pri samrti.
U njima su svjedočena mučenja, silovanja, pojedinačna i masovna ubojstva na dugim križnim putevima od Bleiburga pa sve do Grčke.Neka svjedočanstva kao što je silovanje bolničarki i časnih sestara, ubojstvo majke pri porodu na putu, te višednevna masovna likvidacija nad tenkovskim rovovima, ostavljale su me bez daha.
Svaki izlazak iz tog svijeta te sustret sa ovozemaljskim pričama stvarao je u meni nevjericu, čuđenje i razočaranje; kako ja ne znam za to, kako mi to djed i otac nisu ispričali, kako to da nigdje, nikada o tome nisam čuo, a osamnaest mi je godina već ?
Dugo mi je trebalo da shvatim i spoznam što znači  izraz hrvatska šutnja, što je strah i što je strahota.Čuđenje je bivalo sve jače kako su prolazile godine u novoj i slobodnoj državi Hrvatskoj,  a ja sam se i dalje morao spuštati u moj podzemni svijet, nebi li čuo tužne priče, tiho, opet tiho.
Razočaranje je bilo potpuno kada sam i dalje vidio strah u ljudima koji su proživjeli strahotu.
Pa zar mi sada ne živimo u svojoj, slobodnoj Hrvatskoj ?
Zar ne možemo slobodno reći istinu ?
Sva moja traženja odgovora na ovo pitanje sveli su se na jedno;
možemo, samo tiho, da ne uznemirimo savjest onih koji su strahote činili, a pogotovo da ne uznemirimo baštinike te strahote.

U Sloveniji je službeno registrirano gotovo tisuću pojedinačnih i masovnih grobnica, a samo u jamama Kočevskog Roga broj žrtava procjenjuje se na
30 000 (trideset tisuća). To je 100 Ovčara !
Iz tog vremena je i pjesma  «Slovenijo ne treba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše»

Zato sam napisao Ruzarij za hrvatski križni put.
Ruzarij, možda najljepša molitva koju je čovjek smislio, a nastala u sudbonosnim trenucima za kršćanstvo, jedino je što mi preostaje pružiti ljudima iz mog podzemnog svijeta.
Ljudima iz ovozemnog svijeta, a posebno Hrvatima, poručujem da razmisle, baš kao u ruzariju, jer svaki put kada sa svojim dragim obiteljima bezbrižno skijaju ili šetaju negdje po Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj, možda baš tu, gaze po grobovima svojih predaka.

Miki Bratanić