‘Ruzarij za Hrvatski križni put’

Koga to ne smijemo uznemirivati?

Živko Kustić

JUTARNJA PROPOVIJED

Dugo mi je trebalo da shvatim i spoznam što znači izraz hrvatska šutnja, što je strah i što je strahota… Pa, zar ni sad ne živimo u svojoj, slobodnoj Hrvatskoj? Zar ne možemo slobodno reći istinu? Sva moja traženja odgovora na ovo pitanje svela su se na jedno: možemo, samo tiho, da ne uznemirimo savjest onih koji su strahote činili, a pogotovo da ne uznemirimo baštinike tih strahota”. Tako razmišlja Miki Bratanić u knjizi “Ruzarij za hrvatski križni put”, što ga o 64. obljetnici bleiburške tragedije upravo izdaje Glas Koncila. Zbirka je to, ističu, “višeslojnih i više rodnih pjesničkih izražaja, isprepleteni umjetnički izrazi domoljubni i duhovni, lirika i epika, balade i molitve”.

Iznad svega opet se probija spomenuti strah da netko ne bude povrijeđen i izazvan. Sve što je u vezi s tim žrtvama još je podložno strahu – ali zašto jasno ne reći koga se to bojimo? Čija je muka u vezi s tim tako sveta i nedodirljiva? Pjesnik spominje “sve koji su strahote činili”. Zašto treba čuvati njihov mir? Zar zato što su još uvijek na važnim položajima u ovoj našoj državi te se mogu svaki čas uznemireni javiti?

Neki od takvih to i čine. Nikad im dosta obzira sa strane žrtvovanoga naroda. Još je dobro kad se takvi starošću i nesumnjivim novijim zaslugama utvrđeni pojedinci buntovno jave kao da su najpravedniji. Njih nekako možda sav narod iz ljudskog obzira mora trpjeti – premda bi bilo mnogo zdravije da se oni napokon pokajnički predstave.

Ali posljednje slavljenje na Bleiburgu pokazalo je da se iza svega krije nešto opasnije.

Tko je pripremio i onamo donio onoliko znakova poraženog ustaškog režima, koji se posljednji smije nad cijelom tom tragedijom žaliti? Bile su to promišljene, mudro nacrtane i izvezene zastave i znakovi – nimalo naivni.

Zar su to radili još uvijek nesvjesni ostaci nestaloga režima ili je to netko mlad i vješt opet htio sramotiti hrvatsku tugu? Zašto to opet nitko nije istražio? Čak je ispalo da crkveni, i državni, predstavnici stidljivo gledaju u pod da se ne otkrije što se zapravo događa. Ti su dušmani, eto, još živi – odnosno vrlo živi – mudri i djelatni. Tko će ih ušutkati protiv našega straha? Zar ni njih ne smijemo uznemirivati da bi nas dogodine još otrovnije iznenadili?