Jugoslavija

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

U ovom hrvatskom vremeplovu kojim se često vraćamo unatrag, ono što posebno zabrinjava jest kontinuirano i uporno javnopolitičko medijsko uzgajanje lošeg odnosa prema Hrvatskoj, a simpatija prema Jugoslaviji. Tolika je želja prisutna da se na bilo koji način naruši svaka dobra i pozitivna slika o Hrvatskoj, a da se prikazuje ona loša i negativna, dok se u isto vrijeme na sve moguće načine sakriva sve ono loše i negativno iz vremena Jugoslavije, a ističe isključivo ono dobro i pozitivno.

To je film kojeg smo već gledali, kroz više generacija.

Već viđeno, reklo bi se, ponavljanje povijesti i to vrlo opasno.

Zato sam odlučio posvetiti prvo poglavlje Priručnika za život u Hrvatskoj upravo našem odnosu prema Jugoslaviji, jer ako to nismo u stanju riješiti, onda nam je sve drugo zaludu.

Počet ću od sebe.

Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Bilo mi je odlično. Mogao bih naći milijun razloga za to. Dovoljan bi bio onaj jedan, a taj je da sam bio mlad. Ali zbog milijun i jednog razloga NIKAD neću reći lijepu riječ o njoj. NIKAD. Pogotovo zbog onog JEDNOG; zbog poštovanja prema mrtvima koji su stradali pod njenim simbolima u više navrata: nekad davno pred očima naših djedova od Bleiburga do Bitole, pa za vrijeme njenog trajanja pred očima naših očeva od Golog otoka do Lepoglave i nedavno pred našim vlastitim očima ovdje u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika.

Treba li nešto više?!

Kada bih prešao preko toga, bio bih i sam mrtav.

Mrtav u duši.

Otkuda izvire ta čovjekova želja da stane u red za vlastitu eutanaziju duše?

Otkuda snaga za preskakanjem tolikih tragedija zbog susreta s vlastitom povijesnom zadovoljštinom?

Da je na moju Hrvatsku pala samo JEDNA granata sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. A nažalost palo ih je mnogo više od jedne.

Razarač Split upisao se u povijest čovječanstva kao jedini brod koji je razarao grad čije je ime nosio.

Pod simbolima Jugoslavije napadao je moj Split. Grad u kojem sam rođen.

Jugoslavenska Narodna Armija razarala je moju zemlju i ubijala narod. Moj narod.

I zato bi svakog normalnog čovjeka obilježja i simboli Jugoslavije trebali vrijeđati. Jer su nečovječni.

Ne traži se od čovjeka da izbriše vlastitu memoriju, već da se prilikom javnog uživanja u sjećanju na Jugoslaviju sjeti onih kojima je ona uskratila život i koji danas nemaju sjećanja. Samo to se traži.

Zar je to tako puno?

Uostalom, pa nije Jugoslavija sijala smrt samo u Hrvatskoj i nanosila rane samo hrvatskom narodu.

Imam mnogo poznanika, suradnika i prijatelja na prostoru bivše Jugoslavije i vjerujem da svi oni dijele moje mišljenje. Jednostavno zato jer su ljudi.

Zanimljivo je da upravo uživatelji sjećanja tog “lijepog vremena” ne bi mogli ni zamisiti da netko uživa u sjećanju na neko drugo vrijeme prije toga. Kao što ih iritira i prekomjerno uživanje u ovom današnjem vremenu koje je došlo. Jer to očito nisu njihova vremena. To nije Jugoslavija.

Sve je to jedno veliko neljudsko licemjerje i egoizam.

Ali i dvostruki kriteriji, jedan od jasnih oblika nepravde.

Ako mi ne brinemo za druge, jer je nama bilo dobro, onda bismo trebali dozvoliti da ni naši političari ne brinu za nas, jer je njima dobro. Ne bismo ih trebali kritizirati.

Ako se mi okrećemo budućnosti i zaboravljamo povijest, trebali bismo i njima dozvoliti da se okrenu budućnosti i da zaborave povijest u kojoj netko od nas nije primio plaću prošla tri ili četiri mjeseca.

Bismo li trebali? Ili ipak ne?

Ustanovimo u našem društvu napokon jednake kriterije za sve, kao temelj za pravednije življenje.

Poštujmo druge. Uvažavajmo tuđe osjećaje.

Ali sve i svačije, a ne samo neke i nečije.

Započnimo s tom praksom što prije. Počnimo od sebe.

A koliko nam je u Jugoslaviji stvarno bilo dobro, kome je sve bilo dobro, te zašto neki i danas žale za tim dobrom napisati ću u jednom posebnom članku. Neće biti zaludu.