Svitlo-na-kraju-naslovnica

‘Svitlo na kraju’

Svitlo-na-kraju-naslovnicaIZDAVAČ i GODINA: Književni krug Split, Split 2005.

Ako smo navikli da nam dijalektalno pjesništvo, dočarava jedan svijet gotovo ovjekovječen u svojoj zaustavljenoj gesti i stvarnosti, stihovi Mikota Bratanića upozoruju na realitet. A taj je da smo uronjeni u ubrzanu mijenu koja ne poštuje konvencije, ni sentimentalne navike, te nam jedino prihvaćanje te činjenice omogućuje preživljavanje, tj. da nastavimo živjeti i raditi u svom lokalnom govoru.

To je razvidno primjerice kad se pjesnik nađe u ambijentu tradicionalnih izraza kao što su crkva i groblje (Kako to gre). U tom groblju starih riječi Bratanić kaže : plača ne čujen/ a nison gluh; stari svijet ne umire ni praskom, ni cviljenjem.Nije tako tragično to, koliko da : Unuci ne piju vino / niti ga činidu / u didoven lozju bori / i trova usođena i zalivana/ iz didove gustirne/ unuci prodoju u kartini / na deke / kod crikve / a didi mučidu ( Novi posol).

Bratanić bilježi slom pasatizma i za njega vezanog idealizma sa svojim bolno sivim tonovima i došašće, kako god to možda pretjerano zvučalo, svojevrsne puste zemlje našeg uljudbenog smraja.

Zvonimir Mrkonjić

 DUBANJE BRAZDE U SJEĆANJU VREMENA

Pjesnički trzaj naselja Vrbanj na otoku Hvaru poprima sve snažnije tektonske pomake! Kad bi se Richterovom ljestvicom mjerili podražaji koje u novije vrijeme bilježi vrbanjski idiom, pjesnički pjev, tada bi se kazaljka u menzuri uznemirila do te mjere, da bi šetala po obodu granice tolerancije koja istu udaljava od konfina pucanja. Amplituda pjesničkog bavljenja Mikija Bratanića, koji u nekoliko godina javnosti nudi već treću zbirku čakavske poezije, ne miruje ni u kojem pogledu: amplituda tematskih zanimacija i amplituda kvantitativnih udovoljavanja znatiželjama.
Vrbanj je naselje koje se nalazi u neposrednoj blizini mjesta koje je, po našem iskrenom sudu, udarilo neizbrisive biljege u vernakularni pjesnički izraz. Predmnijevamo na mjesto Vrisnik, seoce u čijoj su se zipci odgojili velikani koje u književnosti pamtimo i cijenimo pod imenima Marin i Jure Franičević. A upravo iz Bratanićevog Vrbanja, puntarskog mjesta neukrotivog Matije Ivanića, potekao je i prvi čakavac koji se drznuo objaviti prvu stihozbirku ispunjenu dijalektalnim govorom vlastitog mjesta. Bio je to dični naš Pere Ljubić. Miki Bratanić zato ima privilegij i obligu, da utabanu stazu učini još prohodnijom, da kozje staze i makadame nalije betonom i zalije asfaltom, da stranputice oplače rukohvatom i ogradom koja neće dopustiti pada nesmotrenom namjerniku. Taj je isti Miki Bratanić, pjesnik i Vrbanjanin, i dosad iskazao svoju nesebičnu ljubav spram očinskom i baštinskom, spram povijesnom i onom zajedničkom. Razlog je to više, dakle, da se i njegov pjesnički, pjevački zov osluhne s pomnjom više, da se i njegovo umjetničko javljanje valorizira izvan optike zavičajnosti i enklave podređenosti. Njegovo mjesto iz kojeg je poniknuo osigurava mu mjesto u čakavskom Parnasu, koje on sam svojim djelovanjem i pjevanjem sve više zadužuje.
Najnovija zbirka Mikija Bratanića, Svitlo na kraju, rekosmo, treća je per turnum u njegovoj galeriji dijalektalnih pjesmotvora. Također, ona reciklira pjesnikovo vrlo intenzivno bavljenje čakavskim stihotvorstvom; ona je, horribile dictu, refleks hiperproduktivnosti, kojem refleksu ne može odoljeti čovjek štono voli ono svoje u onolikoj mjeri: u kolikoj se to može opaziti u slučaju pjesnika i Vrbanjanina Mikija Bratanića. Njegov korak više nije hod uprazno, korak uzalud; dapače, njegovo je poetsko javljanje zanimljivo, korisno i potrebno.
Najzanimljivija pjesnička tendencija Mikija Bratanića – koja ga, kao voda ulje, najvidljivije izdvaja iz družbe suvremenih (ne)čakavskih pjesnika – jest njegova sklonost imperativu; sklonost, dakle, upozorenju, sklonost opomeni. Iza svakog kuta njegovog pjesmotvora, iza svakog versa, iza svakog fonema krije se trokutasti znak upozorenja; tobože proročki kliktaj, koji ima opomenuti grešnika na kretnju krivim kolosijekom. Jasan je to signum štono alarmira ponajprije pjesnika, a potom i – u prilici njegove osobe – širi krug njegovih poštovatelja, njegovih literarno-lirskih konzumenata. Testimonijalna je to stigma, nadalje, koja hoće naznačiti Bratanićevu svijest za baštinsko i tradicionalno, za kulturno i kršćansko. Duboko osviješten vrednotama prošlosti i iskustvima prethodnika, Miki Bratanić, Vrbanjanin, kanda želi osvijestiti vlastite (otočke i kopnene) suvremenike, te oživiti dio običajnika i navika na ovim prostorima trajno nastanjenim.

Percipirati nam je u poeziji Mikija Bratanića jednu široku poetsku gestu, čiji premaz ispunjen je biblijskim nadahnućem. Od svih čakavskih pjesnika novijeg vremena – a, Bogu hvala, bilo ih je i ima ih – Miki Bratanić je najviše odan Bogu. On je ponajvećma okrenut Njegovim utočištima i svoj svjetonazor – privatni i pjesnički – temelji na izrazitim kršćanskim idealima.

Pod ruku s duhovnošću suvislo korača i ljubavna lirika. Bratanićeva poezija nije apriorno ljubavna, ali se unutar ovdje prikazanih pjesama opaža i taj stratum začinjavačke aktive. Bratanić ište sugovornika, ište drugu osobu; traži nekoga s kim bi dijalogizirao, traži nekoga za podijeliti vlastita iskustva i vlastita prožimanja.
Čitajući čakavsku poeziju Mikija Bratanića štilac ima sreću putovati čudnovatim svjetovima jednog od ponajboljih dijalektalnih pjesnika mlađeg naraštaja. Taj isti štilac ima priliku uživati u ekstraktu poetskog izraza “po domaću”, jer pjesnik izbjegava zamke lažne patetike i bespotrebnog naricanja. Miki Bratanić pjeva na svojem starinskom jeziku, svoje pjesme mijesi od provje(t)renog tijesta iskona: od jezika mijesi poeziju, on poezijom jezik mijesi.

Siniša Vuković