Priručnik za život u Hrvatskoj

Priče iz Hrvatske

Miki BratanićBlog#mikibratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Priče iz Hrvatske

Tko je ubio Bušiće, tko su to teroristi i ostalo

Nezaobilazna je obveza svakoga tko želi znati nešto o temi podnaslova ovoga članka, pročitati deklaraciju koju je napisao Bruno Bušić, a Zvonko Bušić htio objaviti u svim većim američkim medijima. U njoj je opisan položaj Hrvata u Jugoslaviji, želja za samostalnošću Hrvatske te vizija kako bi ona trebala izgledati. Ovdje ističem samo neke zanimljive ulomke, aktualne čak i danas:

– …vodi se mahnit napad, bez presedana bilo kada i bilo gdje na hrvatski jezik…;

– nošenje hrvatskoga grba uklesanog na hrvatskom kamenom spomeniku iz 9. stoljeća izjednačava se sa zlom;

– pjevanje starih rodoljubnih, pa čak i sentimentalnih hrvatskih pjesama označuje se kao urotnički, čak teroristički čin…;

-…pomoću ekonomskog izrabljivanja, političkog pritiska i policijskog terora, najvitalniji dio hrvatskog stanovništva prisiljava se na emigriranje, a kroz taj se novi oblik genocida namjerno istrebljuje hrvatski narod;

– od 12 akreditiranih diplomatskih jugoslavenskih ambasadora u Washingtonu od 1970. nijedan nije Hrvat.

A ovo je završetak deklaracije:

Hrvatska prema našem poimanju jest država slobodnog naroda i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojnih blokova, dobrovoljno sastajalište Istoka i Zapada. Hrvatska nije na ponudi na međunarodnoj dražbi, nego naprotiv, ona igra svoju integralnu ulogu u sudbini svijeta dosljedno. Mi se borimo za Hrvatsku koja će za sve narode biti ili draga prisutnost ili voljena domovina.

Autor ovog vizionarskog i iznimno demokratskog dokumenta, Bruno Bušić, ubijen je od strane jugoslavenske tajne službe kao i mnogi drugi naši intelektuaci koji su željeli samostalnu, demokratsku i uljudnu hrvatsku državu, Hrvatsku u kojoj neće biti terora nad narodom.

To im je bio krimen.

Jednako kao i Zvonku Bušiću, koji je po američkom zakonu odslužio kaznu za svoj teroristički čin, ali je i nakon što je postao slobodan čovjek u hrvatskoj državi i dalje nosio etiketu terorista. Iako je i sudac koji ga je osudio prije izricanja presude javno rekao da ga ne smatra teroristom, na hrvatskoj etiketi

i danas još uvijek piše: „ubio je jednog američkog policajca” i „ugrozio sigurnost putnika u avionu” – zato je terorist. I točka!

Nema dalje priče. Ni rasprave. Ni podizanja tepiha. Neka ostane sve na tome!

A nije komunističkoj vlasti u Jugoslaviji onda, ni njihovim ideološkim nasljednicima u Hrvatskoj danas, bilo, niti će ikad biti, do američkog policajca ni do sigurnosti putnika u avionu.

Od posijanih jugoslavenskih mina iz Domovinskoga rata u Hrvatskoj je do sada poginulo 518 osoba, od čega 38 policajaca, i NITKO za to nije proglašen teroristom. Tih mina u hrvatskom

tlu još je oko 70.000, s ugraviranim imenom Jugoslavije i zvijezdom petokrakom!

Koliko ih je ukupno bilo? Koliko je trebalo terorista da ih postave? I jesu li oni uopće teroristi? Jesu li i oni ugrozili sigurnost putnika u ovom avionu koji se zove Hrvatska?? Ugrožavaju

li ga još i sada?

Usput, Hrvatska je za razminiranje potrošila pet milijardi kuna iz proračuna, odnosno iz naših džepova. Do sada!

A jugoslavensku brigu za putnike najbolje pokazuju i dokumenti koji potvrđuju kako su jugoslavenske službe lobirale da se avion s „teroristima” i putnicima sruši ukoliko iz francuskog poleti prema jugoslavenskom zračnom prostoru.

Njima je bilo samo do očuvanja Jugoslavije, fotelja i plaća.

Za to su bili spremni ubijati. I ubijali su. Ljude i istinu. I danas ubijaju svojim zlim jezikom. Teroriziraju narod i tjeraju ga u inozemstvo. A nitko od tih jugoslavenskih službenih državnih

terorista nikada nije bio osuđen. Nikada. Nijedan. Raspadom Jugoslavije samo su zamijenili fotelje i opljačkali Hrvatsku, ispunivši proročanstvo Brune Bušića: „Najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima”, jer znao je on još onda tko će biti na položaju za krađu i rasprodaju kada za to dođe vrijeme.

I danas, čim se spomene ime Zvonko Bušić, odmah skoče. Jer on je terorist. Čak i sad kad je mrtav, opasan je. A zapravo se boje deklaracije i njezinih ciljeva, kao i nekada. A cilj je „država slobodnog naroda i pravednog društva…”. SLOBODAN NAROD I PRAVEDNO DRUŠTVO – to zvuči kao opća opasnost.

Na dan kada je Zvonko Bušić izvršio samoubojstvo, na Facebooku sam napisao sljedeće:

„Zvonko Bušić je u američkom zatvoru izdržao 32 godine, a na hrvatskoj slobodi pet godina!”. Samo ovo sam napisao.

Za ovu iznesenu činjenicu i istinu zaradio sam nevjerojatan napad, uvrede i osude „prijatelja” koji su svojim stavovima terorizirali moju istinu te me po kratkom postupku optužili, osudili i kaznili. Kaznili zbog istine. Dok su me oni verbalno terorizirali, svi su ostali šutjeli. Okrenuli su glavu.

I tada sam se odlučio na društveno-mrežno samoubojstvo – ugasio sam Facebook…

A to zapravo i nije bio neki čin. Više poraz istine i dobra pred lažima i zlom. Ali koga briga.

Danas, pet godina nakon toga, a 42 godine nakon onoga, čitam neke „ugledne” portale koji prenose vijesti i informacije o Zvonku Bušiću.

Koliko istih ponovljenih laži, podmetanja, licemjerja, mržnje, zla… A najviše licemjerja.

Ne znam jesam li u 2018., ili 1976., ili možda u 1948.

Ne znam jesam li u Jugoslaviji ili u Hrvatskoj.

Možda je najbolje ništa i ne znati. Možda.

Skrivanje dobra iza zla i zla iza dobra, nije dobro.

Oni koji su, bez namjere da itko pogine koristili minu u cilju stvaranja Hrvatske, zovu se teroristi, a odslužili su kaznu.

A oni koji su koristili minu s namjerom da nas pogine što više u cilju rušenja Hrvatske, ne zovu se teroristi i nisu odslužili nikakvu kaznu.

To nije dobro.

Kao što nije dobro da novinari koji ukazuju na ove činjenice dobivaju otkaz i bivaju izrugivani, a oni koji ih skrivaju budu dobro plaćeni.

A najbolje plaćeni novinari uvjeravaju nas da je u Hrvatskoj devedesetih bio građanski rat. Građanski rat u kojem su neki građani imali toliko mina da ih je u ovoj izmučenoj hrvatskoj zemlji ostalo još 70.000, od kojih će i narednih godina ginuti naša djeca. I nitko za to neće biti proglašen teroristom.

Ipak, nije sve tako crno.

Tihomir Dujmović, autor knjige Tko je ubio Zvonka Bušića zapisao je jednu zanimljivu rečenicu: „Za ovo što pišem bi me 1945. strijeljali, 1971. zatvorili, a danas mi samo daju otkaz”.

Gledano s distance, uz malo sarkazma, možda ipak idemo „na bolje”.

Foto izvor: Hrvatska vila 1886. – Arhiv obitelji Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , ,

Harrisonovo cvijeće

Tri minute bilo je dovoljno režiseru filma Harrisonovo cvijeće da dočara strahotu koju su Jugoslavenska „narodna” armija i srpski četnici učinili u Vukovaru. Tri minute za tri tisuće ubijenih.

Scenaristu filma bile su dovoljne dvije rečenice: „To nije bila borba. To je bilo istrebljenje”.

Svi naši mediji zajedno nisu snimili nijedan film o ikome iz Vukovara, koji bi na ovaj snažan način potresao svakoga čovjeka i ostavio ga bez daha.

Nisu htjeli ni prikazati ovaj film. Sakrivali su ga od javnosti.

Film Harrisonovo cvijeće snimljen je simbolično, kao sjećanje na tragediju jednog novinara koji je preživio tragediju Vukovara.

Za potrebe sjećanja. Da se ne zaboravi.

Drugi su nam to napravili. Drugi su nam snimili film. U nas se to, očito, ne može ili ne smije napraviti. Mi to moramo zaboraviti. Moramo se sjećati samo onog što nam je davno definirano.

Pored tri tisuće ubijenih u Vukovaru, još je tisuću nestalih među kojima je 12 djece. Na njih je u tri mjeseca bačeno šest i pol milijuna projektila.

Broj silovanih žena nikad nećemo saznati.

Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo „prekomjerno” granatiranje Knina.

Da nije bilo Vukovara i Vukovaraca, ove snage zla došle bi u Zagreb do večere. Možda bi ih tamo dočekali neki naši današnji državni „uglednici” i servirali im stol. Jer ovi su, prema svemu, očito njihovi. Zato su u Zagrebu i pretukli zapovjednika Vukovara. Namučio je njihove. Zato im i nije baš drago da se njihovi prikazuju u ovom zlu.

Već drugi put u bliskoj povijesti uspješno se skrivaju tragedije od očiju javnosti. Drugi put.

A kada se povijest ponovi, a javnost to ne vidi ili okreće glavu i gleda „svoja posla”, onda više ne možemo kriviti njih i one koji su zlo učinili. Jer oni postaju mi.

Jednom prilikom moj dobar poznanik, inače visokoobrazovani čovjek, narugao se na moja pisanja o ratnoj šteti, rekavši da je ratna šteta NIŠTA u odnosu na ono što su kasnije opljačkali naši hrvatski političari.

To mu je bio, kao, argument za nenaplatu ratne štete.

A ja sam se pitao onda i pitam se danas:

A zašto nismo riješili i jedno i drugo?

Zašto nismo naplatili ratnu štetu i vratili opljačkano?

Zašto ne i jedno i drugo, a ne ni jedno ni drugo?

Zašto??

Foto izvor: snimka zaslona filma “Harrisonovo cvijeće” na HRT-u
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Migranti ante portas

Kao što je to već uobičajena praksa u nas, nacija je podijeljena i oko migranata. Ne govorim o podijeljenim političarima, jer oni se u zadnje vrijeme sve manje dijele, već o podjelama u narodu koji su oni podijelili.

S jedne strane su oni koji smatraju da Hrvatska ne bi smjela dozvoliti nekontroliran ulaz migranata u državu te da cijenu igre velikih globalnih igrača ne bi trebale plaćati male zemlje i mali narodi, kao mi.

Neki bi čak sagradili ogradu.

S druge strane su oni koji smatraju da Hrvatska mora pokazati svoju otvorenost, humanost i razumijevanje te otvoriti svoje granice, bezuvjetno. Za njih je to imperativ i sramili bi se Hrvatske ako se to ne bi učinilo.

A gradnja ograda u nekim drugim državama sablažnjava ih i duboko ljudski pogađa.

Ovi drugi misle da su napredni, liberalni i tolerantni, smatraju se lijevima, a za ove prve misle da su nazadni, konzervativni i zaostali te ih smatraju desnima, krajnje desnima. Kao i uvijek.

Na društvenim mrežama vodi se pravi rat.

A sjećamo se prošloga rata u kojem je Hrvatska preko iste granice iz susjedne države primila, prema nekim procjenama, MILIJUN migranata, koje smo tada zvali izbjeglice. Migrirali su ili izbjegli pred AGRESIJOM.

Dobro se sjećamo tog vremena.

Danas se Hrvatska često prikazuje kao AGRESOR na tu susjednu zemlju.

To je valjda zahvala za primanje onih MILIJUN migranata.

I znate li tko najsočnije voli Hrvatsku nazivati AGRESOROM?

Oni napredni, liberalni i tolerantni. Oni koji bi htjeli da primimo migrante, bezuvjetno.

Oni koji se NIKAD nisu ponosili što je Hrvatska primila milijun migranata, niti su se protivili konstrukciji da ona može biti agresor na tu susjednu zemlju.

Naprotiv; oni se uvijek srame Hrvatske. I čine sve da Hrvatska uvijek bude prikazana kao agresivna.

Čine sve da stvore neko njezino ružno lice, a skrivaju ono lijepo. I uvijek tako. Uvijek tako.

Možemo samo zamisliti koja će nam opet biti plaća za primanje migranata!?

Naravno, ne pišem ovo jer mislim kako ljudima ne treba pomoći.

Mnogi su Hrvati bili migranti, zapravo emigranti, kako ih se zvalo, pa ih je netko pustio u svoje zemlje. Tamo su zauvijek ostali.

Ljudski je pomagati.

Ali neljudsko je ovo kontinuirano prozirno licemjerje u kojem se koristi sve, ali baš sve da se Hrvatsku maltretira i prikazuje u nekom ružnom svjetlu.

Licemjerje u kojem se svoj vlastiti narod bezdušno otjera iz svoje zemlje, a onda se velikodušno prima tuđi narod. Pa se još kao argument za primanje migranata navede potreba za radnom snagom koja, eto, nedostaje.

Prozirno je kako se neki prikazuju kao humanitarci i zgražaju se nad idejom ograđivanja državne granice, a NIKAD se nisu odrekli i distancirali od baštine svojih ideoloških mentora koji su ubijali humanost i sagradili Berlinski zid kako bi opasali, zatvorili i zarobili ljude.

Kada se čovjek više ne srami svoga licemjerja, onda znači da je ili izuzetno moćan ili izuzetno zao, ili jedno i drugo zajedno.

Ništa od toga nije dobro

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Jedna priča i jedno svjedočanstvo s otoka Hvara

Bilo je to u dane svibnja 1945. kada je mladi student glume, podrijetlom s otoka Hvara, odlučio svoj život nastaviti negdje u Irskoj ili Americi te se uputio za masom iz Zagreba prema Austriji.

Na Bleiburgu su ih ukrcali u vlakove i rekli da idu na „zapad”, ali lokomotiva ih je vratila na „istok”.

Kod Maribora su ih iskrcali, a zatim u kolonama vodili natrag istim putem kao stoku.

Ubijali su ih kako se komu svidjelo, pojedinačno i masovno, iživljavali se nad svima te im se izrugivali. Mladi je glumac propješačio Jugoslaviju.

Vidio je nakon rata ono što nijedan čovjek u ratu nije.

Zaludu je pokušavao objasniti da je on samo student glume.

Za progonitelje je vjerojatno bilo dovoljno što je pohađao hrvatski studij, nosio naočale, bio pametan i htio glumiti u hrvatskom kazalištu. A najveći krimen mu je bio što je htio pobjeći.

Jer čim bježiš, kriv si.

Nakon nekoliko mjeseci vratio se kući na svoj otok gdje je ubrzo preminuo. Podlegao je psihičkim i fizičkim mučenjima.

Govorili su da se razbolio. A bio je mlad i zdrav, na početku svog glumačkog života, željan stvaranja. Nisu mu dozvolili niti da ode od njih i njihove stare države zaogrnute u novo ruho.

Ugasili su njegov život. On je ostao samo jedna od bezbroj nepoznatih sudbina koje su skrivene pod ovom tužnom zemljom koja gubi obličje ljudskosti, a koju gaze oni što su davno izgubili sram ljudski i strah Božji.

• • •

Kao mladi domobrana bio sam zarobljen od strane Jugoslavenske armije negdje u Sloveniji u svibnju te 1945. godine. Rat je bio završio i mi smo se priželjkivali vratiti svojim kućama. Jedne večeri ukrcali su nas u kamione i odveli do neke šume. Noć je već bila pala kada su nam naredili da se skinemo do gola. Bilo nas je mnogo. Ne znam koliko, ali zaista mnogo, jer kamioni su stalno pristizali. Poredali su nas iznad neke duge i duboke jame. Znali smo što se sprema. Mnogi su se molili. Neki su plakali. A neki su molili njih da to ne rade.

U nas su uperili mitraljeze i počeli pucati. Ja sam se bacio unatrag u jamu. Na mene su padali mrtvi ljudi. Nisam se micao. Kada su sve pobacali u jamu, opet su pucali po nama. Ja sam nekim čudom ostao živ. Mirovao sam pritisnut teretom mrtvih tijela. Ležao sam u lokvi krvi. Čuo sam kako odlaze, ali sam i dalje mirovao i šutio. Bila je grobna tišina. Onda sam čuo da je još jedan pored mene živ. Zajedno smo se izvukli iz tog užasa i pod okriljem noći pobjegli. Ostao sam na životu… Uskoro ću umrijeti. Drago mi je što ću imati svoj grob. Nažalost, mnogima se grob ne zna… Nikome o ovome nikad nisam govorio

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Preko zvijezda do trnja

Moji djedovi bili su partizani. Onaj po majci izvukao je deblji kraj u jednoj od onih „slavnih“ dalmatinskih brigada, prošavši sve i svašta, prenijevši svoga sumještanina preko pontonskoga mosta na Neretvi. Njihovo, tj. moje mjesto Vrbanj, zapalili su talijanski fašisti u siječnju 1943. Ukupno je iz Vrbanja u NOB-u poginulo 48 mladih ljudi.

Stoga, ako postoji netko tko može, zna i treba baštiniti tekovine antifašizma, onda sam to ja i meni slični ljudi, rasterećeni ideoloških podjela i potreba za skrivanjem vlastite prljave prošlosti.

Za vrijeme rata i nakon završetka rata moji su djedovi ostali ono što su bili i prije rata: težaci, te u prvom redu pošteni i čestiti ljudi.

Moji su djedovi bili partizani, ali nisu bili komunisti. Kao što ih većina nije bila.

Ovo sve pišem stoga jer je zloupotreba uzvišene norme antifašizma u Hrvatskoj toliko postala odvratna da je nadmašila i ono već viđeno i proživljeno u Jugoslaviji. Licemjerje i dvoličnost u tom kontekstu poprimilo je tolike razmjere da svaki normalan i malo pismen čovjek to jasno može prepoznati, te više ne treba i ne smije ignorirati. Skrivanje komunizma iza paravana antifašizma nije ništa drugo nego zločin. A to se u Hrvatskoj događa, evo, već četvrt stoljeća. Kao da nije bila dovoljna ista praksa kroz pola stoljeća u Jugoslaviji.

Tekovine komunizma neka baštine oni koji su bili dio te ideologije, ali antifašizam neka ostave na miru. Ovo se, naravno, odnosi na one komuniste koji su okrvavili svoje ruke i koji su u ime svoje ideologije, a u cilju stvaranja Jugoslavije, ubijali „neprijatelje naroda“, a zapravo su ubijali svoje vlastite političke i druge njima imaginarne protivnike.

Nemoralno je i nehumano da nositelji tako svete ljudske misije kao što je antifašizam budu oni ljudi čije se ponašanje ne može nazvati nikako drugačije, nego fašističkim i totalitarističkim.

Gotovo čitavo jedno desetljeće istraživao sam zločine komunizma, te upoznao ono što je dugo bilo vješto skrivano od javnosti. Našao sam tamo mnogo toga ružnog, neljudskog, zvjerskog i nevjerojatno brutalnog. O razmjerima tih zločina da i ne govorim. Gotovo svim tim zločinima zajednički je nazivnik

Jugoslavija, jer je većina tih zločina počinjena u njezino ime i u njezinom interesu.

Anitifašizam i zločini nikako ne smiju imati poveznice. A u nas je to isprepleteno.

Mnogi naši „antifašisti“ nikada nisu ni vidjeli fašiste. Većina njih nije nikada ni vidjela rata. Oni su bili skriveni u svojim partijskim ćelijama i nazivali fašistima svakoga tko je mislio drugačije od njih.

Njihov „antifašizam“ ne predstavlja Hrvatsku kao antifašističku, već isključivo kao fašističku. Oni i danas svugdje vide ustaše, Crkva im je „klerofašistička“, a državni neprijatelj broj jedan im je jedan pjevač.

Isto kao i nekad.

I čim se netko javi tko bi želio reći istinu, odmah postane fašist. Odmah!

Oskvrnuli su i Bleiburg i Jasenovac, skrivajući žrtve s jedne strane i manipulirajući brojem žrtava s druge strane. Nije njima ni do kakvog antifašizma, niti im je stalo do bilo kojih žrtava.

Njihov zločinački poduhvat ostvaruje se u namjeri prikrivanja tragova zločina vlastite ideologije i rodbinske partijske uhljebske baštine, dizanjem prašine s druge strane zločina istim starim metodama.

I nije to nešto prošlo. To se događa danas, pred našim očima, a nažalost događat će se i u budućnosti ako se nešto ne popravi. Hrvatska je u ideološkom građanskom ratu koji nitko nije javno objavio, a on bukti već godinama. Društvene mreže i svi mediji postali su prave bojišnice. Taj rat stalno iniciraju nasljednici komunističkih ideja i Jugoslavije koji Hrvatsku nikada nisu prihvatili kao svoju državu i kojima u Hrvatskoj ništa nije dobro. Najviše ih, naravno, muči istina i druga strana svoje medalje.

Sve to skupa isforsirano dovodi do podjela u narodu. To odgovara mnogima, ne samo političarima. Kao da svi od toga imaju koristi. Podijeli pa vladaj, stara je izreka. Podjele su postale bizarne i tragične, pa se na lijeve i desne dijele čak i znanstvenici i umjetnici, što je neizdrživo. A ne postoji zapravo ništa lijevo i desno. Postoji samo istina i laž. Istina koju ovi navodno desni baš i ne žele puno, i laž koju žele puno ovi navodno lijevi.

Hrvatskoj treba istina. Samo istina.

Ljudi koji skrivaju istinu i koji su proganjali i ubijali druge zbog istine, nikako ne mogu biti dobri ljudi ni predvodnici dobrih ideja i namjera.

Vrijeme je da o Hrvatskoj počnu govoriti ljudi koji Hrvatsku vole. Čiji su djedovi i očevi ginuli za Hrvatsku. I koji na temeljima povijesnih istina žele izgraditi bolju, pravednu i čestitu Hrvatsku.

Preskočili smo preko mnogih nemoralnih stvari koje se nije smjelo preskočiti. Treba se napokon zaustaviti, koliko god je potrebno, i staviti stvari na svoje mjesto. I ljude.

Kada je u proljeće 1945. rat završio, moji su se djedovi vratili živi svojim kućama i radili isto što i prije rata – kopali lozu.

Svoje su petokrake spremili u ladice i započeli novi stari život.

Dok su oni kopali jame u koje su sadili život, neki njihovi „suborci” pod istom onom zvijezdom petokrakom kopali su jame i u njih bacali ljude. Sadili su smrt.

Ranih devedesetih neki novi ljudi pod istom onom zvijezdom petokrakom kopali su nove jame i u njih bacali ljude. I oni su sadili smrt. Zvijezda moga djeda i zvijezde ovih drugih ljudi samo su naizgled iste crvene petokrake. Samo su naizgled iste. Jer kada ih pogledate na čelima ovih drugih ljudi, one su

su nešto sasvim drugo. Nad jamama punima mrtvih ljudi one poprimaju neku sasvim drugu simboliku. One su simbol nečovještva.

Ne čovještva. Simbol ljudi iz kojih je nestao čovjek.

Koja je zvijezda vaša? Koju zvijezdu slijedite? Znate li prepoznati druge ljude pod njihovim zvijezdama?

Nije problem u zvijezdi ili u grbu, jer postojali su oni kao simboli puno prije ovih naših tragedija. Problem je u ljudima koji su te simbole oskvrnuli i okrvavili, te u onim ljudima koji su manipulirali njihovim krvavim tragovima.

Na nama je da se nadvijemo nad jame svih žrtava i u njima prepoznamo ljude, i čovjeka koji je mogao kopati lozu i saditi život, a nečovjek mu je to uskratio posijavši smrt. Ako netko nije spreman to napraviti, znači da u njegovoj ljudskoj jami više nema čovjeka. Taj nije čovjek.

Istinski čovjek uvijek će biti protiv fašizma, spreman obraniti svoj dom i slobodu svoga naroda, a pri tome svoju zvijezdu i grb očuvati neokaljane i časne, zajedno sa svojim ljudskim obrazom. Tomu trebamo težiti i tim putem hodati pa makar do zvijeda preko trnja.

Foto izvor: Muzej Goli otok; fotografija eksponata – Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , ,

SPC naprijed – HPC stoj

Nakon što su 1945. godine oslobodili Zagreb, osloboditelji su oslobodili slobode partijarha Hrvatske pravoslavne Crkve 85-ogodišnjeg Germogena Maksimova. Fizički i psihički su ga mučili te razodjevenog gonili po gradu, da bi ga na kraju smaknuli zajedno sa SVIM svećenicima Hrvatske pravoslavne Crkve.

Za vrijeme rata i osobito neposredno nakon rata, od strane jugoslavenskih službi pobijeno je oko stotinu (100!) svećenika Hrvatske pravoslavne Crkve.

Hrvatska je pravoslavna Crkva nakon 1945. godine ugašena, a jedina pravoslavna Crkva u Hrvatskoj postala je Srpska pravoslavna Crkva.

Vjernici pravoslavne ispovijesti koji su po nacionalnosti bili Hrvati, ukoliko su htjeli prakticirati svoju vjeru, morali su to obavljati u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.

Bilo je to konačno rješenje za Hrvate pravoslavne vjere kojima je oduzeto elementarno ljudsko pravo odabira svoje nacionalne pripadnosti nekoj Crkvi, ako se ta Crkva već dijeli po nacionalnoj pripadnosti.

Tako je od 1945. godine, sarkastično rečeno, „ekskluzivna koncesija” na Hristosa u Hrvatskoj, ali i na mnogo što drugo – primjerice, sve nekretnine – crkve, samostane i druge bogomolje, pripala Srbiji, to jest njihovoj pravoslavnoj Crkvi. Zapravo, na ovo drugo nisu dobili koncesiju, nego vlasništvo.

U svim državama u kojima se prakticira pravoslavna vjera, vjernici imaju neotuđivo pravo pripadati svojoj vlastitoj nacionalnoj Crkvi. Jer u Rumunjskoj postoji Rumunjska pravoslavna Crkva, u Bugarskoj bugarska, u Rusiji ruska, u Srbiji srpska, pa bi i u Hrvatskoj trebala postojati hrvatska. I nitko ne bi trebao braniti Rumunjima, ili Bugarima, ili Srbima, ili Rusima, u Hrvatskoj imati svoju pravoslavnu Crkvu, niti bi itko trebao braniti Hrvatima da budu pripadnici neke od tih Crkava, ako to žele, ali Hrvatska pravoslavna Crkva morala bi postojati. Potpuno je nenormalno da pripadnik pravoslavne vjere koji je po nacionalosti Hrvat, u svojoj državi Hrvatskoj mora pripadati Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, kao što je jednako nenormalno da pripadnik iste vjere koji je po nacionalnosti, na primjer, Crnogorac, u svojoj državi Crnoj Gori mora biti pripadnik opet te iste Srpske pravoslavne Crkve.

Sve je to nenormalno u normalnim državama, ali mi ipak govorimo o bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je to i začeto, te u kojoj je mnogo toga bilo nenormalno, a prikazivalo se kao normalno. To normalno prihvaćanje nenormalnog naslijedilo se i danas, pa premda Republika Hrvatska postoji kao samostalna država već tri desetljeća, ta je koncesija još uvijek aktivna.

Postojanje Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, a nepostojanje Hrvatske pravoslavne Crkve, nije samo apsurd i paradoks već i jasan znak da se još uvijek nismo potpuno oslobodili Jugoslavije, odnosno Srbije.

U Hrvatskoj danas postoji oko 17.000 deklariranih pravoslavnih vjernika hrvatske nacionalnosti. Još 2013. godine arhiepiskop Aleksandar obnovio je Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, koju je iste godine priznao patrijarh Europske pravoslavne Crkve Nicolas I., ali ona NI NAKON DESET GODINA NIJE DOBILA DOZVOLU ZA RAD OD STRANE INSTITUCIJA REPUBLIKE HRVATSKE.

To nam dodatno govori da nama nisu problem Srbi i Srbija, već Hrvati i Hrvatska, preciznije rečeno, hrvatska politička elita, koja još uvijek nije u svojim glavama uspostavila suverenost na cijelom teritoriju mozga.

Srpska pravoslavna Crkva osnovana je u obliku kakvog danas poznajemo 1920. godine, dakle u prvoj Jugoslaviji, dekretom prijestolonasljednika, budućeg kralja Aleksandra Karađorđevića, čime su pravoslavni vjernici svih nacionalnosti, pa tako i hrvatske, bili prisiljeni ući pod isti srpski nazivnik, premda su mnoge poznate osobe u Hrvatskoj bile Hrvati pravoslavne vjere, kao Josip Runjanin, skladatelj koji je uglazbio himnu „Lijepa naša domovino”. Dakle, nisu oni bili Srbi, već Hrvati pravoslavne vjere.

Isti taj Aleksandar nekoliko godina kasnije uspostavit će diktaturu, a model po kojem su svi pravoslavci zapravo Srbi i gdje god je neki Srbin – tu je Srbija, primjenjivat će se od tada u svim društvenim sferama.

Srpska pravoslavna Crkva u Hrvatskoj predstavlja petu velike čizme pod kojom smo dugo bili u Jugoslaviji i koja je još uvijek ostala pritisnuta nad dijelom ovog naroda i države.

I premda je ekskluzivno djelovanje Srpske pravoslavne Crkve popločano masovnim zločinom i istrebljenjem svećenstva „konkurentske” Hrvatske pravoslavne Crkve, hrvatska politika u njoj ne vidi zlo, već zlo vidi u Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi nad kojom je zločin učinjen. Onoj Crkvi čije su svećenike na najbrutalnije, neljudske, zločinačke načine pobili upravo oni koji nas plaše nekim drugim zlom. U njihovim se lažima, obmanama i manipulacijama valjamo do iznemoglosti, a sve u cilju prikrivanja prave istine. A istina je da se Hrvate zatire na sve moguće načine: kulturološki, demografski, politički, ekonomski…, pa eto i vjerski.

Zatire se i znanje, intelekt, povijesna istina. A istina je da Hrvatska pravoslavna Crkva formalno jest osnovana kao nacionalna crkva za vrijeme NDH, ali je ona postojala davno prije, u vidu Karlovačke arhiepiskopije koja se spominje još 1855. godine.

Formalno osnivanje Hrvatske pravoslavne Crkve za vrijeme NDH ne predstavlja nikakav zločinački čin, nego posve legitiman i demokratski potez jedne suverene države koja svojim vjernicima omogućava slobodno prakticiranje vjere unutar nacionalnih okvira. Uostalom, nije NDH uspostavila te nacionalne pravoslavne crkvene okvire, nego Jugoslavija još 1920. godine.

Pa ako je uspostava hrvatske nacionalne Crkve zločin, onda bi zločin trebao biti i uspostava one srpske.

To ukazuje na očite dvostruke kriterije, ali i namjerno stavljanje HPC-a u kontekst NDH koja je već davno dobila neizbrisivu etiketu zločinačke države, pa je time sve što se u njoj događalo i stvorilo bilo zločinačko.

Zato je i bilo potrebno lagati o svemu, na veliko. I kada se laž milijun puta ponovi, ona postane istina. A ponovilo se milijun laži po milijun puta.

Tako Srpska pravoslavna Crkva slavi 800 godina postojanja, a osnovana je 1920. godine, dakle prije sto godina. Ta laž nekome je očito jako potrebna, jer bi se možda njome dokazalo da su sve nekretnine sagrađene prije 800 godina u Hrvatskoj zapravo u vlasništvu Srpske pravoslavne Crkve, uključujući i

one nekretnine u Karlovačkoj arhiepiskopiji.

Ne treba dvojiti da je pitanje Hrvatske pravoslavne Crkve za vrijeme NDH bilo vjerojatno više političko nego religijsko pitanje, ali zar pitanje Srpske pravoslavne Crkve to onda i danas nije?

U nas je sve politika. Sve. Politika koja je izgubila čast i dostojanstvo, udaljila se od Boga i čovjeka te služi isključivo interesima, pa makar oni bili i strani ili u suprotnosti s voljom naroda ili vjernika.

Ta politika sakrila je istinu. A u ishodištu je kršćanstva, kako katoličkog tako i pravoslavnog, istina. Jer Isus, to jest Hristos, rekao je: „Ja sam istina”.

U Hrvatskoj i danas službeno postoje i djeluju Srpska, Crnogorska, Makedonska i Bugarska pravoslavna Crkva, ali ne postoji ona Hrvatska.

U Hrvatskoj ne postoji Hrvatska!

Sve se to događa u Hrvatskoj. Godina je 2020.

Rekli bi stari ljudi: pametnome dosta.

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Sremski_Karlovci_Cathedral.jpg
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , ,

Druga strana medalje – Njihova zla strana

Beograd je jedini glavni grad na svijetu koji je imao koncentracijski logor.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Beograd ih je imao čak tri: Sajmište kao logor isključivo za Židove, logor smrti – Banjica te stratište Jajinci kao odlagalište leševa gušenih plinom u posebnom gradskom kamionu. Dakle, preciznije rečeno, Beograd je imao dva koncentracijska logora za prihvat živih i

jedan za prihvat mrtvih. Može se slobodno reći da je čitav grad bio ljudsko gubilište, najviše Židova.

U tim logorima i stratištima izvršeno je ono što ni Hitleru nije pošlo za rukom. Ostvareno je „konačno rješenje”, a Srbija je uz Luksemburg i Estoniju postala treća zemlja na svijetu koja je dobila status „Juden frei” – „bez Židova” ili „očišćena od Židova”. Dakle, i Beograd bi mogao imati etiketu „Balkanski Auschwitz” koja se kroz povijest nadjenula isključivo Jasenovcu. Srpska vlada njemačkog kolaboracionista Milana Nedića bila je najbolji suradnik u istrebljivanju Židova kojeg je Hitler imao.

Antisemitizam je u Srbiji započeo u drugoj polovici 19. stoljeća kad se Hitler još nije ni rodio. Ne postoji država na svijetu s toliko izraženim javnim i otvorenim dokumentiranim antisemitskim

pogramima kao što je Srbija. Još daleke 1878. na Berlinskome kongresu od Srbije je kao uvjet za ulazak u Međunarodnu zajednicu zatraženo: „DA OMOGUĆI LJUDSKA PRAVA ZA ŽIDOVE”.

Pet godina prije toga, 1873. godine, dok u Srbiji Židovi nisu imali nikakva ljudska prava, u Hrvatskoj pak stječu punu građansku ravnopravnost.

A još prije toga, 1866. godine započinje gradnja Sinagoge u Praškoj ulici u Zagrebu.

Ta sinagoga srušena je za vrijeme rata od strane ustaškog režima. Bio je to velik zločin koji je jasno i javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac. Velikosrpska politika koja voli isticati taj zločin imala je sve vrijeme svijeta obnoviti sinagogu poslije rata, ali njezini antisemitski geni očito joj to nisu dozvolili. Na mjestu sinagoge nakon rata napravljeno je igralište, zatim robna kuća, a nakon što je ona izgorjela, parking.

Velikosrpska politika kroz svoju je moćnu propagandu nakon rata, dakle za vrijeme Jugoslavije, uspjela potpuno sakriti svoje krvave antisemitske i općenito antiljudske tragove, posebno antihrvatske, te fokus zločina usmjeriti na Jasenovac, NDH i ustaše.

Čak su i svoj logor Sajmište proglasili „ustaškim” – premda ustaše nisu imale veze s njim.

Oni su pisali jugoslavensku povijest i zapisali kako su u Srbiji ubijali nacisti. Dakle, ne Srbi, nego Nijemci. Ali u Hrvatskoj su ubijali ustaše. Ne Nijemci, nego Hrvati.

Njemački rasni i drugi zakoni vladali su u svim logorima pod nacističkim nadzorom u Europi pa se krivnja treba staviti ili svugdje na Nijemce ili svugdje na državnu / lokalnu upravu, a ne kako nekome odgovara.

Jedan je od najvećih poslijeratnih manipulatora i promotora ove prljave zločinačke politike Milan Bulajić, srpski povjesničar, „stručnjak za holokaust” čije su laži razotkrili mnogi naši i strani povjesničari, demografi, matematičari i drugi stručnjaci koji su dokazali njegove laži i ukazali na istinu.

Ta politika bezobzirnih i bezobraznih laži i manipulacija i danas je identična, ista.

Najbolje ju je opisao već u naslovu knjige Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom. Cohen je prvo poglavlje svoje knjige posvetio temi „Korijeni srpskog fašizma” i pronašao ih u Načertaniju: projektu velikosrpskog ekspanzionizma još iz 1844. godine.

A ovo su neka od zapisanih svjedočanstava o tome kako se u Beogradu „čistilo” Židove i provodilo „konačno rješenje”, i to iz njihovih, jugoslavenskih izvora:

„Mjesec dana kasnije, u Sajmištu je izvršeno konačno rješenje, dolaskom mobilnih plinskih komora iz Njemačke. Između marta i maja 1942., svako jutro, osim nedjeljom i praznicima, ozilo bi bilo natovareno jevrejskim ženama i djecom i starijim osobama kojima bi se zatim kazalo da se preseljevaju.

U jednom činu, naizgled ljubaznom, djeci su čak davani bomboni.

Sa izduhom cijevi koja je usmjeravala ispuhne gasove u hermetički zatvoren prostor vozila sa žrtvama, vozilo bi nastavljalo svoj put kroz Beograd, završavajući na groblju na Avali, sedam milja jugoistočno od grada. Po dolasku, svi bi bili mrtvi.” (prema Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i

manipulacija historijom; citirano iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Nakon što su Jevreji likvidirani, leševi pomrlih i pobijenih na Sajmištu odnošeni su na zemunsko jevrejsko groblje i tu sahranjivani. Ekshumacijom leševa ustanovila je specijalna anketna komisija da je na jevrejskom groblju sahranjeno 6.500 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Kako nam je bilo naređeno da brojimo leševe koji su spaljeni, to mi je poznato da je u Jajincima spaljeno 68.000, a da ih je nespaljeno ostalo još 1.400 leševa, i to u jednoj raci 1.200, a u dvema po 100 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

Manipulatori zločinima koji su prikrivali zločin su zločinci, pa bi trebali biti u zatvoru ili na listi Interpola.

A hrvatski bi znanstvenici na trošak svijeta trebali raditi istraživanja u kojima bi razotkrivali velikosrpske stoljetne laži. Naši bi znanstvenici i povjesničari po svijetu trebali držati predavanja o istini i napokon već jednom okrenuti tu zločinačku stranu jugoslavenske, tj. velikosrpske medalje. Neka je svijet gleda. Tako bi to trebalo biti.

I dok god ne bude, neće biti dobro.

U travnju 1945. godine ubijeno je oko 150 najviših četničkih časnika, među kojima vojvoda Pavle Đurišić i glavni četnički ideolog Dragiša Vasić koji su zarobljeni u bitci kod Lijevča polja. U toj velikoj bitci ustaše su, prema nekim javno dostupnim informacijama, porazili 17.000 četnika, od kojih su zarobili njih 5.000.

Imena četnika i četničkih vojvoda poput Pavla Đurišića i Dragiše Vasića, kao i drugih koji su se ogriješili o mnoge ljudske zakone, nema na službenim popisima žrtava „ustaškog terora” pa je i to argument zbog kojeg se može tvrditi da svi ti popisi zahtijevaju stručnu reviziju, kao što je potrebna revizija tvrdnji da su sve žrtve ustaša – nevine žrtve.

O toj se bitci i o toj egzekuciji ne govori u jugoslavenskoj propagandi, jer ona joj šteti dvostruko. Prvo, pokazuje kako su zapravo ustaše i četnici bili međusobni stvarni protivnici, a ne suradnici, kako ih propaganda naziva i danas. I drugo, o ustaškim egzekucijama nad četnicima se ne govori jer toj istoj propagandi ne odgovara da su ustaše ubili ikog osim „nevinih civila”.

U prvom treba naglasiti kako su četnici i partizani imali zajednički cilj rušenje Hrvatske, dok je cilj ustaša bio suprotan, stvaranje Hrvatske. Ustaše su bili protiv Jugoslavije, a četnici i partizani imali su suprotan cilj – stvaranje nove Jugoslavije, monarhističke ili socijalističke.

A u drugom se treba zapitati koliko su one četničke glavešine bile nevine, te potražiti koliko je još takvih „nevinih” bilo. Ili koliko ih nije bilo, a počinili su neki od zločina protiv čovječnosti i nikad im nitko nije nikako sudio. I gdje su zatim ti bili nakon rata? I gdje su danas?

Velikosrpska, tj. jugoslavenska politika proglasila je sve žrtve Bleiburga zločincima koji su zaslužili smrt, a sve žrtve Jasenovca nevinima.

Nažalost, koncesiju na upravljanje istraživanjima i pisanje povijesti o zločinima pola je stoljeća imala upravo velikosrpska, tj. jugoslavenska politika, koja je uspjela kontaminirati lažima tu tematiku toliko da će trebati stotinu godina ozbiljnoga općedruštvenog angažmana da se ovaj otrov odstrani iz

društva.

Zato se za bitku na Lijevča polju nije ni znalo. Nije se znalo za sukob između ustaša i četnika. Nije se znalo za poraz koji su ustaše nanijeli četnicima. Nije se znalo za četnike koje su ustaše ubili. Za vrijeme Jugoslavije, ali i sve donedavno, o takvim se sukobima i bitkama nije govorilo. One se nisu istraživale niti se znao broj sukobljenih, zarobljenih i poginulih. O tome se i danas samo nagađa. Nema znanstvenog uporišta, jer znanstvenici ni danas nisu u stanju utvrditi točne brojke nakon toliko

godina skrivanja, falsificiranja i uništavanja povijesnih činjenica i dokaza koji velikosrpsko-jugoslavenskoj politici nisu odgovarali.

Mi ćemo biti slobodno suvereno društvo i država onda kada budemo mogli bez straha i od koga propitivati ono što je zapisano o povijesti, te donositi zaključke na temelju činjenica, argumenata i istine kako bi konačno mogli staviti pravu stvar na pravo mjesto. I da, to je revizija povijesti. Ponovni pogled na lažnu povijest kako bi se saznala istina. I nisu revizori – ili revizionisti, kako ih netko zove – nikakvi negativci, već suprotno, pozitivci koji ispravljaju zločine negativaca.

U tom ponovnom pogledu potrebno je dobro otvoriti oči i staviti naočale velike dioptrije.

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jasenova%C4%8Dki_mit_i_povijesni_revizionizam
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , , , , , ,

Nevine žrtve i suradnici

Jesu li sve žrtve ustaša „nevine žrtve”? Jesu li ustaše i četnici „suradnici”?

Jugoslavenska propaganda zapisala je u udžbenike kako su partizani u svojoj antifašističkoj borbi zadali „smrtonosni udarac” četnicima u bitci na Neretvi koja se dogodila još početkom 1943. godine, a od koje se četnici „nikada nisu oporavili”. Tako smo učili.

Upravo prema jugoslavenskim izvorima, četnički gubitci u bitci na Neretvi procjenjuju se između 2.000 i 3.000 ljudi.

Točno dvije godine kasnije, dakle 1945., tih „nikad oporavljenih” četnika okupilo se 17.000 na Lijevča polju u srazu s Hrvatskim oružanim snagama, među kojima su bili i pripadnici Ustaške vojnice. Prema nekim javno dostupnim informacijama, u toj su bitci Hrvatske oružane snage ubile 7.000 četnika, a zarobile njih 5.000, među kojima 150 najistaknutijih četničkih časnika i četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem i Dragišom Vasićem. Njih su, prema dostupnim nepotvrđenim informacijama, ustaše odveli u Jasenovac i Staru Gradišku, te ih ondje kaznili smrću. To je mogao, ili trebao biti, „smrtonosni udarac” za udžbenike.

Jer 7.000 ubijenih četnika je 3,5 puta više od 2.000 ili 2,5 puta više od 3.000, koliko se procjenjuje da su ih ubili partizani u čuvenoj bitci na Neretvi.

Oni koji su zadali takav smrtonosni udarac četnicima nikako se ne bi trebali nazivati njihovim „suradnicima”, što uporno nameće jugoslavenska propaganda do današnjeg dana. Jer ustaše i četnici nisu bili nikakvi suradnici, osim pod direktnom komandom velikih sila, Njemačke i Italije. Ili pak u slučaju kada je hrvatska vlast „udomila” neke četničke postrojbe koje su pristale odreći se velikosrpske pobune i agresije na Hrvatsku (mada su te postrojbe priznavanjem države Hrvatske i ukazivanjem lojalnosti, praktično prestale imati četnički predznak).

Ustašama je cilj bio Hrvatska, a četnicima Jugoslavija, naravno u njhovom četničkom rojalističkom režimu. I četnici i komunisti imali su dakle isti cilj: srušiti Hrvatsku. To su bili stvarni suradnici, a suradnja ustaša i četnika samo je jedna od niza floskula kojima se manipulira narodom.

Zapovjednika hrvatskih antičetničkih postrojbi iz bitke na Lijevča polju, Vladimira Metikoša, s ukupno 35 visokih časnika Hrvatskih oružanih snaga, odveli su jugoslavenski „antifašisti” – partizani, vlakom upravo u četnički koncentracijski logor Banjica u Beogradu, u kojem su četnici još koji dan ranije ubijali Židove i ostvarili „konačno rješenje” – zemlju bez Židova. Tu su nastavili izvršavati svoje novo „konačno rješenje”.

Svi spomenuti hrvatski visoki časnici osuđeni su u Beogradu kao fašistički ratni zločinci na smrt i ubijeni, premda im vjerojatno nije dokazan nikakav zločin koji su počinili ni oni ni vojnici kojima su zapovijedali, niti im je borba protiv fašista četnika bila olakotna okolnost – naprotiv.

Njihov je grob do danas široj javnosti nepoznat, kao i istina o njihovim životnim i vojničkim pričama i sudbinama u kojima se može razumjeti rat između onih koji su htjeli Hrvatsku i onih koji su htjeli Jugoslaviju.

Takav rat ponovio se ranih devedesetih. S jedne strane oni koji su htjeli Hrvatsku, a s druge strane oni koji su htjeli Jugoslaviju. S jedne strane hrvatski branitelji, a s druge strane jugoslavenski agresori. S jedne strane hrvatski antifašisti, s druge strane jugoslavenski „antifašisti”, oni sa zvijezdom petokrakom i oni s kokardom na glavi, svi zajedno.

Srećom, u Domovinskome ratu pobijedili su hrvatski antifašisti, porazivši zajedničku jugoslavensku velikosrpsku vojsku ujedinjenu u cilju uništenja Hrvatske i obnove treće Jugoslavije, odnosno Velike Srbije.

Pobijedili su nju i njezine simbole: komunističku zvijezdu petokraku i četničku kokardu.

Postali su tako jedini neokaljani istinski povijesni antifašisti „na ovim prostorima” koji mogu i smiju pričati o antifašizmu.

Ipak, kako se vidi po svemu, rat još nije gotov. Koriste se svi mogući načini da se hrvatski antifašisti iz devedesetih okaljaju, a da se jugoslavenski antifašizam prikaže u pozitivnom svjetlu, bez obzira na sva zla koja je učinio upravo zloupotrebljavajući svetu i uzvišenu normu antifašizma.

Zloupotrijebila su se i sveta uzvišena mjesta ljudskih stradanja kao što je Jasenovac, u iste svrhe, manipulirajući žrtvama do bolesnih razmjera u kojima se broj žrtava prikazivao u milijunskim iznosima. Imena četničkih vojvoda Pavle Đurišića i Dragiše Vasića ubijenih u Jasenovcu nakon bitke na Lijevča polju NEMA na popisu žrtava „ustaškog terora”, pa je i to prilog argumentaciji da i današnji službeni popisi zaslužuju stručnu reviziju, jer očito ne odgovaraju povijesnoj istini. To je prilog i argumentaciji potrebe revizije teze da su sve žrtve koje su pogubili ustaše, nevine žrtve.

Ovo je još jedna velika povijesna manipulacija u kojoj se SVE žrtve koje su pogubili ustaše prikazuju kao „NEVINE ŽRTVE“.

Pa jesu li svi četnici, četnički zapovjednici i drugi zločinci koji su ubijeni u Jasenovcu „NEVINE ŽRTVE“?

Desetljećima je velikosrpsko-jugoslavenska politika brisala svoje krvave tragove i manipulirala povijesnim činjenicama.

Bitka na Lijevča polju bila je zabranjena tema za istraživače i za javnost. O tome se ništa nije smjelo znati. Nije se smjelo znati koliko su ustaše zarobili i pobili četnika. Zato je danas teško svjedočiti istinu. O brojkama se može samo nagađati. Ali bez obzira na brojke, bitka na Lijevča polju u kojoj su se sukobili ustaše i četnici, i u kojoj su ustaše nanijeli težak poraz četnicima te zarobili i pobili mnoge koji su se borili protiv hrvatske države, ostaje povijesna činjenica i temelj za pobijanje mnogih

laži i obmana kojima se zla politika služila, ali kojima se služi i danas.

Možemo li konačno početi makar slobodno postavljati pitanja o povijesti u svojoj vlastitoj državi?

Svi koji su činili zločine, bilo da se radi o ustašama ili četnicima ili partizanima, trebali bi biti zločinci.

Ali sakrivati zločine iza paravana antifašizma je zločin.

Proglašavati zločincem nekoga samo zato jer je težio imati državu je zločin.

Proglašavati nevine žrtve zločincima, a zločince nevinim žrtvama je zločin.

Istinom je potrebno konačno pobijediti sve one silne laži i manipulacije jugoslavenske, velikosrpske politike koja je prisutna u svim sferama društva i još uvijek zagađuje normalan ljudski suživot i život. Potrebno je, dakle, pobijediti znanjem i argumentima kako bi nastavili živjeti mirno, razvijati se, surađujući sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na pripadnost bilo koje vrste.

U tome je budućnost. U pobjedi istine

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Lijev%C4%8Da_polju
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Naša davna destinacija – Beč

Bila je jesen 1893. kada je moj pra-prastric Stjepan Bratanić kao mladi svećenik iz Vrbanja stigao u carsku prijestolnicu Beč. Njegov novi dom bio je na adresi Schmidgasse 4 u osmom bečkom distriktu. Odmah po dolasku upisao je studij antičke povijesti i književnosti te klasične filologije. Doktorirao je 1897. radom De Luciani Syria Dea et Astrologia. Čitavo vrijeme obavljao je svoje župničke

dužnosti, a od 1901. do 1919. godine radio je kao knjižničar u bečkoj Sveučilišnoj knjižnici (osnovanoj 1365. godine).

Moja je obitelj u Vrbanju na otoku Hvaru 1908. godine po nacrtima koje je on poslao sagradila dva WC-a: muški i ženski, što iz ove današnje perspektive i nije neka zanimljivost, osim ako se ne sjetimo da je većina obitelji zahod imala tek desetljećima kasnije.

Beč je bio destinacija za one koji su htjeli nešto više. Bio je centar znanosti, razvoja, tehnologije, ali iznad svega, centar kulture. Zagreb je bio mala kopija Beča.

A onda je došla 1918. godina.

Glavni grad iz Beča se preselio u Beograd.

Nije to bilo samo zemljopisno preseljenje nego i vremensko, mentalno i kulturološko. Jer Beograd je bio kopija ničega.

Pogled prema Zapadu zamijenjen je onim prema Istoku.

Oni koji su htjeli da glavni grad bude Zagreb, pobijeni su na zagrebačkoj Ilici mitraljezima. Egzekutori su se u novome glavnom gradu pohvalili svojim činom i izrazili žaljenje što nisu pobili još pobunjenika. Nedugo nakon toga ubijeni su Stjepan Radić i ostali hrvatski narodni zastupnici, baš u tom novom glavnom gradu, u njegovoj skupštini. Ostatak priče poznat je kao projekt Jugoslavija. Ili možda nepoznat…

Moj pra-prastric don Stjepan Bratanić svoj nastavak života odradio je kao ravnatelj gimnazije u Kninu. Kao ljubitelju Austrije, bila mu je to svojevrsna „nagrada” nove jugoslavenske vlasti, budući da je ipak ostao na nekoj dužnosti (najviše zbog toga jer su ga trebali), ali i kazna, jer Knin je bio jako, jako daleko od Beča, u svakom pogledu.

Svoju posljednju misu služio je u crkvi svetoga Marka u Zagrebu, gdje je umro 1936. godine. Njegovo posljednje ovozemaljsko prebivalište bilo je na adresi Pavle Radića 26 – u ulici imenovanoj po također ubijenome hrvatskome narodnom poslaniku u skupštini novoga glavnoga grada, Beograda. Pokopan je na Mirogoju, kao „Msgr. Stjepan Bratanić, ravnatelj gimnazije”. Njegova mama zvala se Lucija, a otac Antun, čije ime nose moj otac i moj sin.

Kada sam davnih godina, prilikom jednog od mnogih boravaka u Beču, posjetio Sveučilišnu knjižnicu i dobio od tamošnjih djelatnika informacije o njemu, ljubazna knjižničarka mi je rekla: „Vaš predak bio je naš kolega. Uvijek ste dobrodošli u ovu ustanovu”.

I zato je Beč jedna od mojih omiljenih destinacija. Jer se tamo osjećam dobrodošao. Osjećam se kao doma. Osjećam se na nekom istom bezvremenskom, kulturološkom i civilizacijskom peronu, na kojem vidim sjenu moga pra-prastrica don Stjepana Bratanića.

S tog perona vidim Zapad. Vidim mnoge naše ljude, ali i mnoge ljude drugih nacija, vjera, rasa, opredjeljenja i boja kože, koji su htjeli nešto više gledajući upravo prema Zapadu… Vidim sebe.

Foto izvor: Arhiv obitelji Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , , , ,

Kronika jednog stoljeća

Bilo je to 29. listopada 1918. godine kada je Hrvatski sabor objavio raskidanje svih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te proglasio novu državu koja se zvala Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Ona je okupljala bivše austro-ugarske zemlje u kojima su živjeli Slovenci, Hrvati i Srbi. Bila je to, dakle, multinacionalna, multikulturalna i multireligijska država sa sjedištem u Zagrebu. Nakon mnogih stoljeća pod tuđim čizmama, nakon turske, mletačke, francuske, austrijske, mađarske i talijanske uprave, izgledalo je to oslobađajuće rješenje te korak do osamostaljenja države Hrvatske. Iz takve pozicije, slobodne i suverene države, Država SHS namjeravala je krenuti u eventualno udruživanje s već postojećim samostalnim državama – Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom.

Činjenica stvaranja takve države uzburkala je političke strasti na Balkanu, jer je Kraljevina Srbija još ranije posložila svoje velikosrpske planove u kojima se bilo kakvi suvereni i demokratski odnosi u susjednim državama na koje je ona pružala aspiracije, nisu mogli tolerirati. Zato je Srbija krenula u akciju i velikom prijevarom uz pomoć „Velike skupštine srpskog naroda Crne Gore” proglasila 26. studenoga 1918. ujedinjenje Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, preciznije rečeno, proglasila Crnu Goru dijelom Kraljevine Srbije, i tako ugasila postojanje te suverene države.

A onda je na red za gašenje došla i Država SHS.

Srbija je učinila sve da stvori pritisak na Državu SHS, te posebno da umnoži strah od talijanske okupacije Dalmacije koja je već bila u tijeku jer je Italija tajnim ugovorom u Londonu još 1915. godine dobila dijelove Dalmacije u zamjenu za svoj prelazak na stranu Antante.

Velikom prijevarom ponovno su u Beogradu 1. prosinca 1918. godine Srbi „preveslali” delegaciju Države SHS i proglasili ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, točnije, pripojili Državu SHS Srbiji bezuvjetno, kao da Država SHS ne postoji.

Hrvatski sabor NIKADA nije odobrio taj čin. Time je projekt Velike Srbije bio zapečaćen pod kodnim imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina Jugoslavija te sve druge njezine buduće narodne, federativne i socijalističke inačice.

Čim se sastavila prva vlada Kraljevine SHS, moglo se vidjeti kakva je to država jer su u njoj bila dva Slovenca, četiri Hrvata i sedamnaest Srba.

NIKADA od 1918. do 1941. godine NIJEDAN Hrvat nije bio predsjednik vlade.

Tko je i što je ta država, moglo se vidjeti samo par dana nakon njezina osnutka kada su njezini žandari u Zagrebu na Trgu bana Jelačića počinili masakr nad prosvjednicima („prosinačke žrtve”) koji su se bunili protiv ovih neprirodnih, nepoštenih i neustavnih ujedinjenja.

Niti godinu dana nakon što je Srbija „oslobodila” Dalmaciju, a što je bio najveći motiv za ulijetanje u savez s njom, u talijanskom gradu Rapallu takozvanim Rapallskim ugovorom 12. studenoga 1920. godine Velika Srbija ustupila je Italiji Istru i dijelove Dalmacije, a Rijeka je proglašena „slobodnom državom”.

Takozvanim Rimskim ugovorima od 27. siječnja 1924. godine i Rijeka postaje talijanska. Taj ugovor potpisali su predsjednik jugoslavenske, odnosno velikosrpske vlade Nikola Pašić i predsjednik fašističke vlade Benito Mussolini.

Tim ugovorima Italiji je ustupljeno 10.000 km² na kojima je živjelo oko 600.000 Hrvata i Slovenaca.

Nitko se nije bunio. Nitko nije pozivao narod na ustanak.

Nitko nije proglasio Pašića fašistom, niti fašističkom njegovu vladu ili državu koju je predstavljao. Nitko taj čin nije nazvao izdajničkim. Nikome nije smetao fašist Benito Mussolini.

Vrlo je brzo Velika Srbija uvela diktaturu i teror nad svim narodima, pogotovo hrvatskim, započela progone političara i intelektualaca, a u skupštini su ubijeni hrvatski narodni zastupnici, između ostalih i Stjepan Radić.

A onda je došla 1941. godina.

Dana 10. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Pri osnivanju, ona je bila svojevrstan „reset” na prethodne postavke, koji je omogućio da Hrvati konačno imaju svoju državu. Kao i nakon osnivanja Države SHS 1918. godine, odmah nakon osnivanja NDH uzburkale su se strasti na Balkanu.

Postojanje Hrvatske prepreka je postojanju Velike Srbije. Zato se krenulo u obnovu procesa, u svojevrsnog „reseta” na njihove postavke, one velikosrpske, ili kako su to oni zvali, jugoslavenske.

Kada je Ante Pavelić s istim onim Mussolinijem s kojim je Nikola Pašić potpisao Rimski ugovor, potpisao opet istu stvar 18. svibnja 1941., onda su protivnici postojanja Hrvatske ocijenili

to kao izdaju i pozvali narod na ustanak.

Na ustanak nije dugo trebalo čekati. Samo dva mjeseca kasnije u mjestu Srb započeo je „antifašistički” ustanak protiv Hrvatske koji su vodili velikosrpski četnici i komunisti potpomognuti talijanskim fašistima.

Naravno, velikosrpska propaganda do danas to naziva antifašističkim ustankom, premda se radilo o fašističkim masovnim zločinima nad civilima i klasičnom etničkom čišćenju Hrvata s tog područja, a sve s ciljem rušenja hrvatske države.

Proces ponovne uspostave nove Velike Srbije samo s drugom ideologijom, opet uz pomoć pomagača iz Hrvatske i ostalih, dovršen je 1945. godine. Ono što nisu uspjeli pobiti i protjerati od 1918. do 1941., pobili su i protjerali u samo mjesec dana od polovice svibnja do polovice lipnja 1945. godine u događaju

poznatom kao Hrvatski križni put, jednom od najvećih zločina u povijesti čovječanstva.

Taj svoj zločin sakrili su do nule, a zločine NDH „napumpali” do milijuna.

A onda su došle devedesete.

Slično kao i 1918. godine, Hrvatski sabor raskinuo je sve veze s čizmom pod kojom je Hrvatska bila, te osnovao, ovaj put samostalnu, Republiku Hrvatsku.

Velikosrbi su 1991. opet kao i 1941. pozvali na ustanak, ovaj put protiv Republike Hrvatske.

I nije njima bilo važno tko je na vlasti i kakva je vlast.

Da je predsjednik Hrvatske bio Mahatma Gandhi, isto bi se dogodilo.

„Oslobodilačke” velikosrpske jedinice po treći put došle su „oslobađati” Hrvate.

Rušili su, ubijali i pljačkali.

Na VUKOVAR su bacili ŠEST I POL MILIJUNA projektila.

Ali na njihovom „oslobodilačkom” pohodu ovaj put ispriječili su im se pripadnici HV-a i HOS-a. Fašizmu i agresiji pod krinkom antifašizma i oslobođenja stali su na kraj. Od Vukovara do Dubrovnika, slabo naoružan, ali hrabar, odvažan i odlučan narod, zaustavio je „narodnu armiju”.

I Hrvatska je opstala.

Naš dom je obranjen. I domovina.

Mnogi su za to poginuli.

Poginuli su za HRVATSKU.

I zato im hvala.

Do neba HVALA.

A mi živi već ćemo nekako izdržati izljeve nostalgičnih sjećanja na stara vremena laži, podvale i prijevare naših domaćih nepomirenih poraženih snaga, nasljednika velikosrpske ideje i njihovih obiteljskih prijatelja iz „regiona”, koji još uvijek glume pod istim onim maskama, sada već jako prozirnim.

Izdržat ćemo. Odgajat ćemo nove generacije kako bi živjele u ljubavi prema Hrvatskoj i zahvalnosti prema onima koji su za nju ginuli, te kako bi prepoznale ona lica pod maskama.

To će biti naš mali doprinos konačnoj pobjedi.

 

 

Foto izvor: Miki Bratanić