Baština

Veliki tjedan

Običaji Velikog tjedna

Veliki tjedan

Tjedan velikih osjećaja i velikih sjećanja

 

Svake godine kada se približava Veliki tjedan u meni se bude neke posebne emocije i naviru sjećanja iz albuma memoriranih slika uspomena običaja vezanih za te dane ispunjene velikim događajima. Na poseban način smo s Velikim tjednom povezani mi, koji imamo privilegiju da smo odrasli na otoku Hvaru, u njegovom središnjem dijelu u kojemu se između šest mjesta Vrboske, Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača i Vrbanja već stoljećima odvija tradicionalna procesija „Za križen“, ali i u kojima su se održali već drugdje gotovo zaboravljeni paraliturgijski obredi Velikog tjedna.

Mi smo živi svjedoci čuvene papine rečenice „Ovdje povijest ne šuti“, te svjedočimo o neizmjernom bogatstvu kulturnog sakralnog nasljeđa koje su nam ostavili naši preci, a koje je sagrađeno u vremenima, kada je prehraniti obitelj trebao biti jedini životni cilj.

To nasljeđe ima nekoliko aspekata, ali one emocije koje me obuzimaju bivaju pobuđene zvukovima pjesama starih pučkih pjevača koje odzvanjaju stoljetnim kamenim pragovima i balaturama crkvenim. Psalmi, štrofe, molitve, plačevi, antifone, blagoslovi i zazivi svojim porukama opominju i podsjećaju na ljudsku muku i patnju kroz vjekove. Iz grla čvrstih težaka zbijenih u koru ti napjevi prodiru u srž duše slušatelja, te izazivaju poštovanje i poniznost.

 Stihovi lamentacija proroka Jeremije, Zaharijine zahvale, Davidovih psalama, te Gospina plača, ne ostavljaju ravnodušnim nikoga, a svojom suvremenošću i svevremenskim značenjem potiču nas na razmišljanje o smislu života, tragediji ponavljanja grešaka i našoj budućnosti.

Sveti Augustin je rekao; „Tko pjeva dvostruko moli“, pa se za pučke pjevače može reći da su se svojim pjevanjem za života dovoljno namolili, a sigurno su i druge potaknuli na molitvu, te tako zaslužuju vječni život.

Bilo bi lijepo kada bi im i na ovom svijetu netko sagradio nekakav spomenik koji bi osigurao vječnu uspomenu na ono čega u budućnosti više neće biti.

Naime, pjevači stare, polako odlaze na onaj svijet, a dolaze mlade generacije svećenika i pjevača koji zaboravljaju staro i prihvaćaju novo, pa se napjevi gube i padaju u zaborav.

 Sakralna glazba sve se više unificira pa se u našim mjestima izvode isti napjevi kao i u velikim gradovima ili u drugim državama.

 Veliki tjedan u Hrvatskoj bio je vjerovatno najveći festival glazbe na svijetu u kojem je sudjelovalo svako i najmanje mjesto sa svojim jedinstvenim napjevima. Pa čak i ona mjesta udaljena svega nekoliko kilometara imali su samo naizgled slične napjeve, desetljećima ili stoljećima uglađivane specifičnostima lokalnih pjevača.

Za prolivenim mlijekom kažemo da ne treba žaliti, ali svakako trebamo žaliti što naša djeca neće imati priliku okusiti ljepotu tog majčinskog mlijeka kojeg više nema. Ti napjevi sada su samo dio sjećanja starijih generacija, koji ih nisu u mogućnosti prenjeti na ove mlađe, tako da oni i neće biti svjesni čitavog jednog bogatstva na koje bi i te kako trebali biti ponosni.

 Oni najstariji pjevači prepričavaju korizmeno vrijeme u kojem se u vinogradima čula pjesma težaka koji bi se u vrijeme odmora skupili zajedno i probali koju štrofu ili psalam.

Upravo su te sakralne pjevačke utjehe u težačkom ambijentu polja ili konobe bile podloga za ono što danas zovemo klapska pisma, te bi tim više trebali uvažavati i poštovati pučko pjevanje kao baštinsku jaslicu ne samo Dalmacije nego i čitave Hrvatske.

 Veliki tjedan kao svojevrsna glazbena kruna polako blijedi, njeni se biseri rasipaju, pa ostaje samo vjera i nada da će bar malo njenog sjaja ostati sačuvano kao podsjetnik na neko vrijeme u kojem su ljudi iz ničeg stvarali nešto, te u kojem je pjesma značila život, premda život nije bio pjesma.

Običaji Velikog tjedna
Veliki tjedan