bocuni_miki_kon

Težakova konoba

Kako od dobroga vina činimo lošu kvasinu

 

Poznajem mnogo ljudi koji su dobar dio svog životnog vijeka posvetili nečemu što bi se po svim kriterijima trebalo zvati “opće dobro” i dobro su to činili. Štoviše ostavili su iza sebe dobre tragove kojima su zabilježili i istaknuli kulturu, tradiciju i baštinu svog kraja, regije ili domovine, a što svakako može i treba služiti općem dobru. Znam i da su većina njih, kao i njihovi radovi, općoj javnosti potpuno nepoznati, pa tako i nepriznati, a ti su radovi njihova kapitalna, životna djela. Naravno, postoje ljudi i institucije čiji bi cilj i uloga, pa time i plaća, trebala biti zabilježavanje i isticanje kulture, tradicije i baštine svog kraja, regije ili domovine, ali eto, mnogi od njih, ne samo da to ne rade, ili ne znaju raditi, već ne prepoznaju ni one koji to umjesto njih rade, ili ih ne znaju prepoznati. I ne treba ih za to kriviti, jer kako će netko prepoznati vrijednost nekih naših relikvija, od kojih su neke svjetska baština, ako nije, gledajući iz moje hvarske perspektive; prohodao u procesjunu, kopao u poju i ne zna što znači koludrica!? Kako će uopće znati o čemu govori, ako ne zna i ne može uroniti u dubinu tabernakula tih relikvija u kojima su skriveni zavjeti i pokore predaka?

To je razlog zbog čega u svemu plivamo na površini površnog, uklapamo se u već trivijalizirane kalupe globalnih unifikacija, umjesto da se izdižemo u različitosti, pogotovo onoj vrijednosnoj. A imamo se mi čime pohvaliti, kada bi znali što imamo. Umjesto hvale, kao da se sve više radi na pokudi, kao da se sve više razvija kultura nekulturnog, te je u modi isticanje onog lošeg i neprimjerenog. Vodni se ono dobro vino koje je zrilo u bačvama vremena tradicije, a stvara se neka bevanda koja vremenom prelazi u lošu kvasinu.

U toj atmosferi krive se slike već postojećih, stvorenih vrijednosti, koje treba samo malo izglancati, ispolirati ili luštrati, kako bi zasjale u punom sjaju i pljenile pozornost.

Konoba je samo jedan od očitih primjera našeg odnosa prema tradiciji i baštini. Ta relikvija koja je ujedno i tabernakul, jer su iz nje ponikle mnoge naše relikvije, sve se više svodi na, “tripice i fažol” ili “izist i popit”, ono primitvno, isprazno i površno, tj. sve, samo ne ono što konoba jest.

A konoba je bila čitav jedan život, težakov život, koji je više vodio računa o svom tovaru nego o samom sebi, te su mu današnje egoistično-hedonističko-gastronomske perverzije bile na zadnjem mjestu. Ali mi smo sposobni iskriviti sve pa i smisao konobe. Spremni smo podrediti povijest i kulturu, tradiciju i baštinu, svojim vlastitim željama i nasladama, ne mareći za osjećaje onih koji su te vrijednosti ostavili nama u testamentu.

Komu treba zahvaliti za postojanje konobe? Težaku, naravno! A tko danas mari za težaka? Nitko, naravno! Pa ima li još živih težaka danas? Ima, naravno!
Ali mi nismo spremni tim težacima, odati priznanje, jer oni su samo težaci, skromni i povučeni, šporki i znojni. Umjesto da prepoznamo te rijetke ostavštine prošlosti, te se njima poklonimo, mi častimo neke nove konobe, lišene friža truda, vonja mladog vina i patine bačava, kaca i barila. Častimo konobu konobara, a ne konobu težaka.
Deformiramo ono što je izvorno, a formiramo ono što je patvoreno. I nije to samo u slučaju konobe.

Neki će reći; pa tko je taj Miki Bratanić, da nam soli pamet? Nitko i ništa! Ali ovim su njegovim jezikom govorili i mnogi drugi ljudi, koji su ovom gradu, regiji i domovini ostavili puno, pa se i njih nije obadavalo. Svi su oni govorili o istoj konobi; konobi u kojoj su glavni sastojci težak, jematva,vino, bačve, te čitav jedan svijet običaja, poslova, alata i zanata, a spiza samo začin, posli kojeg bi se slađe zapivala pisma. Svi su oni znali i prepričavali priče koje su bile ukorjenjene u šaci zemlje, trsu loze, zrnu grožđa, kapji znoja, žmulu vina i štrofi pisme, a kojima se otkrivaju ljudska strpljivost, marljivost, jednostavnost, vjera, ljubav i dobrota.

Anatolij Kudrjavcev, Ljubo Stipišić Delmata, Duško Kečkemet, Nenad Cambj, Jakša Fiamengo, Joško Božanić i mnogi drugi, ukazivali su na potrebu njegovanja tih priča, koje se mogu čuti, osjetiti i razumjeti samo u njihovim ishodištima. Ali nije ih se slušalo.

Ono što se danas pokušava zvati konobom, može se naći u izobilju bilo gdje, ne samo u Dalmaciji i Hrvatskoj, nego po čitavom svijetu, ali konoba, ona težakova, može se naći još jedino ovdje, kod nas, u kućama onih koji su, usprkos bremenu vremena, uspjeli izdržati, živjeti od loze i vina, baštineći nekontaminirane interijere svojih predaka.
Vrata tih i takovih konoba treba otvoriti i duboko se pokloniti onima koji čuvaju njihove ključeve, te još imaju snage ispričati priču, koja jedino tu, među bačvama, turnima, demejanama i mješinama zvoni i odzvanja kao nigdje drugdje.

Objavljeno na portalu Dalmacijanews