U kloncu Miki Bratanić

‘U kloncu’

U-kloncu-naslovnicaIZDAVAČ i GODINA: Vlastita naklada, Split 2006.

ČOVIK NETRAJUĆI  DUŠON TRAJUĆON

I ovdje je čovik Bratanićev metnut u biblijski broj, u broj slutnje i kušnje, u hod škojarski za iskupljenje oli kaštig svojih ili nečijih neznanih koračaja, kao beštimjenje intrade svojih stranputica, ili bilo čijih, neznanih, nečijih ili ničijih od starosjedilaca tradicijom posvojenih, dugovječnim ophođenjem mišljenja i umišljaja posinjenih. I tu ga je odjeljivao kanol o mora i srom o svita, dijelio ga i od stvarnih činjenica, onih na stvarnim kontinentima, a koje su se mnoge kasnije ukazale nestvarnima i nepravima…

I David i Salomon vladaju po četrdeset godišć i savez s Noom sklopjen je kad je uminulo četrdeset dnevi, ali ovdje čovik na siki bliži je da mu duša zamire poslije mnogovrsnih četrdesetnica povijesnih, pa da poslije boravljenja u grobu četrdeset uri, svečano u neko obećano nedjeljno jutro i uskrsne u novomu koračaju, dahu i samaru.

Četardeset godišć po pustinji lutali
Dok se storih naravih nisu liberali
Pari da će i namin vrimena toko vajat
Za se naših naravih liberat
Za počet bez brimena pensat
I na svome sa svojin lavurat
Strašin se da ćemo isto pri svi nestat
Jer manu s neba nećemo miritat

(Četardeset godišć, str. 11)

Drugo poglavlje je Bratanić posvetio ovcama. Kao da se tu ozrcaljuje njegovo stado iz velških legenda gdje pasu dva stada, crnih i bijelih ovaca, a dijeli ih rijeka: dočim zableji crna ovca, jedna bijela prepliva rijeku i postaje crna, a čim zableji bijela, tada se crna odvoji od svoga stada, prepliva rijeku i postane bijela. Možda je simbolika u žrtvi prelaska rijeke, toga inicijacijskog dobra za crne ovce, ili zla za bijele koje postaju crne. E, a kod našega pjesnika  tor je upravo po mjeri njegovih iskustava, ne samo s crnima i bijelima nego i s pastirima, i s onima koji strižu vunu.

 

Tor se prosu ovce bez glove
Pasi ne lajedu pastir umoran bezvojan
Indiferento gleda pase di ležidu
Ovce ča blejidu i tor prospet razvoljen

(Ovce, str. 25)

Treći podjeljak pripada glovami. Glove, glave su ono čovjekovo počimalište, jedincati aktivni princip upravljanja, poticanja, objave duha i uma, umnoga i zaumnoga, svjesnoga i na nesvjesnim razinama, u glavi je mrijestilište svih nakana čovjekovih: kako zaskočiti na kraju ol u moru, ol čovika ol beštiji, na kraju, na siki, po poju ol pod moren, pa kako je moguće mimoići nakane toga zaskočenoga: čovika, ol beštije i u danu i u snu, i u misli, i namisli nad grebon oli u grebu.

Digla se ruka od svojega puka i blagoslov ča je don odovna

Osušila se maslina od muke u proh je pritvorili nisu

Za glove posut na čiste sride misu jer se digla ruka

A glove odvidone kuridu po svome

(Glove, str. 45)

I tu, u posljednjomu, četvrtom poglavlju – U kloncu, Bratanić s proročanskim atributima sagledava svoga čovika u kloncu, u tomu dubokomu usjeku, povijesnoj uskoći, u dugoljastim vjetrovima provodnjima, ustruljenih strana; tu, među biblijskim brdima gdje je zahitnuta duša i um ovih edenskih hodioca, koja bi još trebala sa zrnom vire i ta brda u more zahitnuti; ali iz mora bi uokrug škoja ponovno izranjale glave zahitnutih brda, i ponikle bi nove škojiće i sike oštre; pa je tu U klancu opet i zahitnuto i ono čuvano da vrime ne dotuko; i čovjek i uspon i silazak, tjeskoba i nada, i nada da se tjeskoba nadvlada, i nada da će samo život bit izgubljen, a ne nešto trajnije, ne i dio vječnoće, ne beskraj koji do u dno Klanca pronosi u sebi taj čovik netrajuć, dušon trajućon.

Izbliđena napaćena kroz godišća priparćena
Sitna mola nagrišpona izranjena izfrižona
Provukuje se kroza klonac kako zečić jedon moli
Stenje bidna izmorena obroz non je vas u boli
A po bondah svega klonca bisni pasi se stivojedu
Zubi su in sline puni dok režidu i lajedu
A u kloncu sve je škuro sunce nikud ni probilo
Gavranih je jato velo cilo nebo pripokrilo
U takoven škuren kloncu vanpiri  se raskotili
Karvi karvi svi bidu se njezine napit itili
Al in smeta križić moli na parsiman ča non visi
U ručici ča ga stiska molo dite njon na sisi
Sakrije ga ona jadna skuten svojin rakamonin
Pokrije i puk svoj moli sa pensiron nestimonin
Gavrani non suknje kjuju pasi bisni skute žeru
Pomalo se sva švojoje pasovajuć kroz tu gveru
Vanpiri su tad apena oči svoje izvoltali
Kad križi su se svega puka ispod skutih ukozali

(U kloncu, str. 67)

Ljubo Stipišić Delmata
U Splitu, ožujka 2006.