Naslov

Uloga hrvatskog naroda u povijesti razvoja svjetske demokracije

Jeka Matija Ivanića i hvarskih pučana 500 godina nakon ustanka

Daleke 1510. godine započeo je ustanak pučana otoka Hvara koji je po svom karakteru, programu i ciljevima, premašio hvarske, dalmatinske i hrvatske okvire, te se umnogome stavio ispred svoga vremena.

Ustanici su ukinuli dotadašnje Veliko vijeće u koje je imao pravo ući samo onaj plemićke krvi, te osnovali Generalno vijeće u koje je imao pravo ući SVAKI ČOVJEK. To je bio presedan u dotadašnjoj svjetskoj demokratskoj praksi. Time je hrvatski narod zaslužio biti upisan velikim slovima u povijest svjetskoga demokratskog razvitka.

Vođa tog ustanka bio je Matij Ivanić iz hvarskoga mjesta Vrbanj, iz tada poznate trgovačke, poljoprivredne i pomorske obitelji, koja je posjedovala, među ostalim, 45 vinograda i 5 kuća „gradskog tipa“. Tim je imetkom zasigurno bila imućnija od mnogih tadašnjih obitelji plemića po krvi, koji su imali isključivo pravo u odlučivanju i upravljanju komunom, najviše u interesu tadašnje nadređene vlasti u Veneciji. Ne samo da je obitelj Ivanić bila imućnija, već daleko pismenija od mnogih plemića, o čijoj nepismenosti postoje i pisani dokazi, dok o visokom stupnju obrazovanja obitelji Ivanić svjedoče mnogi dokumenti poput poslovnih ugovora pisanih „vlastitom rukom“.

Direktni povod ustanku bilo je silovanje mlade pučanke od strane plemića, ali glavni motiv i povod ustanka bio je izjednačavanje prava pučana i plemstva. To je zapravo bila tipična građanska revolucija, koja je svojim programom i porukama bila gotovo tri stoljeća ispred poznate Francuske revolucije. U svojim temeljima ona je imala intelekt, poznavanje prava, stranih jezika i globalne situacije, te golem interes za učestvovanjem u upravljanju i odlučivanju.

I ono lokalno stanovništvo manjega imovinskog stanja stalo je na stranu Matija, te svojim mašklinima i motikama stvorilo impresivnu vojsku koja je pomogla dostizanju zadanih ciljeva. Trebalo je četiri godine da Venecija smogne snage i u krvavom obračunu uguši ovaj ustanak, te poništi sve njegove, za to vrijeme nezamislive emancipacijske ostavštine.

Ogroman doprinos u sakupljanju, uređivanju i objavljivanju građe o ustanku na otoku Hvaru dao je vrijedni barba Andro Gabelić, autor monumentalne knjige „Ustanak hvarskih pučana 1510.-1514.“ sakupivši nevjerojatan broj dokumenata koji svjedoče o ovim događajima.

To njegovo životno djelo potvrđuje tradiciju sudbine iznošenja istine, jer je ta knjiga, premda remek-djelo, ostala u nemilosti njegova vlastita ideološkog partijskog sistema, budući da nije bila „na liniji“.

Naime, tadašnjem sustavu više je odgovarala slika Matija Ivanića i njegove obitelji kao proletera i seljaka s mašklinom u ruci, nego kao učenih bogataša, pa se tu knjigu i njezine poruke, kao i čitav ustanak, malo stavilo po strani, a ustanak degradiralo u neku vrstu seljačke bune. Čak se i ime vođe ustanka poistovjetilo s onim Matije Gubca, pa ga se i danas zove Matija, premda je to genitiv njegovog pravog tradicionalnog hvarskog imena Matij.

Nažalost, može se zaključiti kako je i u današnjem sustavu odnos prema ovom povijesnom segmentu ostao i dalje „po strani“.

A ono što impresionira jest činjenica da je taj čovjek iz malog otočkog mjesta prije 500. godina znao iznijeti svoje interese i stavove pred sustav iza kojeg je stajala tadašnja svjetska sila, želeći biti potpuno ravnopravan u svemu, ne zadovoljavajući se s očigledno dobrim stanjem, riskirajući vlastitu egzistenciju i život, koju je kasnije uostalom i izgubio.

Malo je toga što je danas ostalo od duha Matija Ivanića, ne samo na Hvaru, nego i u čitavoj Hrvatskoj; zadovoljavaju se mnogi i s manje, a iznijeti svoj stav ne zna više nitko. Ostala je stara praksa po kojoj su često na mjestima odlučivanja nepismeni i neimari, a oni koji nešto znaju i mogu, stoje po strani. Po strani stoji i volja i želja da se o Hrvatskoj i hrvatskome narodu u ovom kontekstu govori pozitivno.

Već tradicionalno povijest nam postaje kamen spoticanja umjesto da bude kamen zaglavni, na kojem će se izgraditi priča o ponosu, slavi i bogatoj baštini što nas izjednačava s onim velikim svjetskim silama, štoviše stavlja nas u mnogočemu ispred njih.

Hrvatski narod zaslužuje biti upisan velikim slovima u povijest razvoja svjetske demokracije i to u pozitivnom smislu.

Baština nam treba biti znak prepoznatljivosti, a Matij Ivanić i njegov demokratski doseg više su od baštine. Treba samo malo volje i želje za upoznavanjem vlastitih nasljednih škrinja, prepunih vrijednosti stvorenih u teškim vremenima, koje bi nam mogle pomoći da bolje cijenimo sebe i ne osjećamo se mali među velikima, jer velika su djela učinili naši preci.

Iznad svega potrebno se je osloboditi navike služenja stranim interesima u cilju olakšavanja vlastite egzistencije, te izgraditi vlastiti stav i sustav nacionalnih interesa iznad kojih ničeg ne bi smjelo biti.