0017_Ustaše i partizani

Ustaše i partizani – neispričana priča

“Do kada ćemo više govoriti o ustašama i partizanima!?”, uzrečica je koju često možemo čuti u javnoj komunikaciji, a nametnula se kao argument izbjegavanju otvaranja nekih tema iz povijesti.

Istina je da mi zapravo o “ustašama i partizanima”, kao simbolu jednog vremena nikad nismo ni započeli pravu konstruktivnu raspravu u hrvatskom javnom medijskom prostoru, a kada postoje neke “tabu”, “kontroverzne” ili “nepoželjne” teme, onda je tu nešto trulo ili mutno.

A ovo je upravo jedna od takvih tema.

Osobno smatram da bi umjesto naziva “partizani” u ovom dijalogu bilo prikladnije koristiti naziv “komunisti”, dakle suprostavljati i raspravljati o “ustašama i komunistima”. To bi bila ispravna platforma, pogotovo jer mnogi partizani nikada nisu bili komunisti i mnogi komunisti nikada nisu bili partizani, ali i zato jer je problem “ustaša i partizana” ipak stariji od partizana.

Jesu li svi ustaše bili negativci i jesu li svi komunisti bili pozitivci?

Jesu li partizani, komunisti i antifašisti jedno te isto?

Jesu li svi komunisti bili negativci?

Protiv čega su ustali ustaše?

Zašto su i ustaše i komunisti bili van zakona u staroj Jugoslaviji?

Je li ustanak Srba u Srbu protiv NDH bio “antifašistički”?

Jesu li ustaše i četnici bili saveznici?

Ovo su samo neka od brojnih pitanja na koja je davno trebalo dati odgovore, jer u njima se skrivaju uzroci naših problema. Oni su početak.

Mi smo se uglavno bavili pitanjem žrtava Drugog svjetskog rata, a te žrtve su posljedica, a ne uzrok.

Do Drugog svjetskog rata svi mučeni i ubijeni ustaše i komunisti, ali i njihove obitelji, imali su jednog zajedničkog krvnika: Jugoslaviju.

Ovo je vrlo važno razumjeti, pogotovo jer su neki koji su kasnije pristupili ovim pokretima imali već svoje osobne tragedije i bili bez roditelja koje je mučio i ubio režim Jugoslavije. Dakle nad njima je već bio učinjen zločin i bili su žrtve. Za te zločine nikad nitko nije odgovarao, niti se o tim žrtvama govori u javnosti, niti se u tome tražilo uzroke njihovih kasnijh aktivnosti.

Ali žrtve prve i druge Jugoslavije su posebna tema, pa ih u ovom članku ne dotičem, ni s jedne, ni s druge strane.

“Na ovim prostorima”, kako se to kaže kada se ne želi reći Jugoslavija, uglavnom se u pozitivnom svjetlu gleda na sarajevski atentat na mladoga carskoga prijestolonasljednika, princa Ferdinanda, premda je taj teroristički čin bio povod za Prvi svjetski rat, jednu od najgorih svjetskih ljudskih katastrofa uopće, koji je odnio na milijune žrtava.

Ali koga briga za žrtve kada je taj čin omogućio stvaranje Jugoslavije, kako se to kaže kada se ne želi reći Velika Srbija.

I kada je ta Jugoslavija pokazala svoje pravo lice, kada je njezin totalitarni monarhistički režim skinuo masku, kada je kralj uveo diktaturu, kada je počeo terorizirati narode, pogotovo onaj hrvatski, kada se ljude počelo ubijati kao zečeve, čak i u parlamentu, onda je netko trebao ustati protiv toga.

I ustali su.

Najenergičnije su ustali ustaše i komunisti.

Vlast nije žalila batina. Stradali su bubrezi i ustaša i komunista, ali i njihovih obitelji. Kažu da su se do grada Hvara mogli čuti krici mladih komunista koje su mučili i tukli žandari na obližnjem otočiću Galešnik.

Svi su oni bili borci za pravdu, koji su ustali protiv nepravde.

Zato je kralj i jedne i druge stavio “van zakona”.

A onda je na kralja Aleksandra izvršen atentat u Marseillu, na isti način kao i u Sarajevu – bum.

Ipak, “na ovim prostorima” na taj teroristički čin gleda se uglavnom u negativnom svjetlu, premda je tim činom zaustavljena diktatura, teror nad narodom, i reklo se dosta tiraniji.

I komunisti i ustaše bili su u tom činu idejno na istoj strani. Naravno, s malom razlikom u pogledima: ustaše su željeli Hrvatsku kao državu, a komunistima to i nije bio baš neki cilj.

Taj je čin uostalom inicirao uspostavu Banovine Hrvatske, administrativne jedinice Kraljevine Jugoslavije, koja je trebala biti nacionalni teritorijalni okvir hrvatskoga naroda, a koja je po površini bila veća od današnje Republike Hrvatske. Veća.

A onda je započeo Drugi svjetski rat.

Ustaše su 10. travnja 1941. osnovali Nezavisnu Državu Hrvatsku, protiv koje su Srbi, preciznije četnici, vrlo brzo, već u srpnju iste godine, podigli ustanak, po svemu identičan onome iz Domovinskoga rata.

Prije nego se država praktički i pokrenula, pobunjeni Srbi napravili su prvi genocid i potpuno očistili od Hrvata prostor oko Srba površine 2000 km2. O tim zločinima naša javnost ne zna ništa. Ništa.

Naprotiv, slavimo to i danas kao antifašizam.

S druge strane, tijekom rata, komunistička je partija stvarala preduvjete za obnovu stare Jugoslavije, pa su im ove “antifašističke” aktvnosti pobunjenih Srba u rušenju NDH išle u prilog. Štoviše, komunisti su dovršili četnički posao etničkog čišćenja udbinskog prostora pred Božić 1942. velikim pokoljem i konačnim istrebljenjem Hrvata s tog prostora, na kojem ih je bilo 98%.

Kasnije će komunisti pripisivati ustašama suradnju s četnicima, premda su ustaše za vrijeme rata vjerojatno pobili više četnika nego komunisti.

Nažalost, u međunarodnim odnosima Drugi svjetski rat bio je zapravo ponavljanje onoga Prvoga.

Englezima i Francuzima Jugoslavija je i dalje bila neka vrsta nagrade Srbiji za junački čin ubijanja princa Ferdinanda, pa se od toga projekta nije odustalo, naprotiv, obnovljen je, i to ovoga puta s još gorim uvjetima za Hrvate.

Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske od strane ustaša pokazat će se kasnije kao odličan paravan komunistima ali i Srbima za zatiranje ideje o državi Hrvata, daljnje slabljenje hrvatskoga naroda, te izvrstan argument za njihovo ponovno vraćanje u Jugoslaviju, ovog puta komunističku.

To se tako jasno iskazalo i u poslijeratnom teritorijalnom određivanju hrvatskoga naroda kojemu nije dozvoljeno da naslijedi državu (NDH), niti da naslijedi Banovinu Hrvatsku. Dakle prihvatila se međunarodna ideja da se ne priznaju države nastale za vrijeme rata i da se svi narodi zadrže u teritorijima, tj. državama koje su postojale “dan prije početka rata”, kada je u pitanju gašenje države Hrvata i njihovo vraćanje u okvir Jugoslavije.

Ali kao i uvijek, postojali su dvostruki kriteriji, pa se na dijelu teritorija Banovine Hrvatske stvorilo Socijalističku Republiku BiH, za novi narod, premda ni jedno ni drugo nije postojalo “dan prije početka rata”.

Hrvatskome narodu dodijeljena je Socijalistička Republika Hrvatska, s manjim teritorijem od predratne Banovine Hrvatske. A uskraćivanja prema Hrvatima nije bilo samo u teritorijalnom smislu, jer osakaćen je i hrvatski ljudski resurs, u obimu koji do danas nije pojmljiv, što je najviše pogodilo ovaj narod, a s čijim se posljedicama suočavamo danas kroz nedostatak nacionalno svjesnog i odgovornog javnopolitičkog kadra.

To pokazuje jasno i činjenica da su najveći demografski pad od svih naroda “na ovim prostorima”, nakon Drugog rata prema popisu stanovništva imali Hrvati, dakle oni koji su pobili na milijune drugih, kako se govorilo.

Uglavnom, nakon oslobođenja, ustaše su zbrisani s javno-političke scene, a na pozornicu su došli komunisti. Glavne uloge preuzeli su većinom oni koji nikad nisu bili ni partizani ni antifašisti. Oni su napisali svoju povijest, koju slušamo i danas, a koja ne počinje od početka ustaško-komunističke priče, već od sredine, i to one frizirane namještene, crno-bijele sredine, koja im je odgovarala. Ustaše su ostali u okviru milijunskih zločina i mučitelja, a komunisti u okviru narodnih heroja i osloboditelja.

Jedni i drugi imali su u početku dobre ideje. A onda su se te ideje u praksi malo izobličile. Broj žrtava oba režima, bez obzira na “tabu”, “kontroverzan” ili “nepoželjan” karakter, ipak to jasno pokazuje.

Treba naglasiti kako su uloga ustaša u obrani hrvatskog opstanka i mnogobrojni zločini nad Hrvatima, zbog kojih su ustaše ustale i danas tema “non grata”. Nekome ne odgovara da se o tome govori, jer bi to poremetilo idealnu ideološku konstalaciju komunističke povijesti napisane nakon 1945. godine. Tragično je i kako su se mnogi zločini nad Hrvatima u istim mjestima iz Drugog rata ponovili u Domovinskom ratu, a da javnost ni o njima, ne zna ništa. Ništa. Zbog toga javnost i nije u mogućnosti stvoriti objektivnu sliku povijesti bolesti “ustaša i partizana”.

I bilo bi lijepo s ovolike vremenske distance napokon ispričati tu priču, rasterećenu bilo kakvih ideoloških predrasuda i sukoba interesa.

Bilo bi još ljepše da se to dogodilo davno prije, na visokom državnom nivou, od strane odgovornih stručnih ljudi i institucija, a ne da se mali ljudi, kojima ovo nije struka ni profesija, bave ovim osjetljivim temama. Činjenice i istinu nažalost ne možemo promijeniti, ali ih možemo ispričati, činjenično i istinito. Teško je to jednim člankom, ali neka ovaj članak bude mali doprinos tom procesu.

Naravno, teško se vraćati unatrag. Nikome to nije drago. A priče o budućnosti su uvijek slađe i uvijek pale. Tako mi svoju, odnosno, njihovu povijest vučemo na leđima na našem putu za budućnost, a ne shvaćamo da smo u vremenskom kružnom toku, u kojem je netko davno skinuo znakove za izlaz.

“Ustaše i partizani” samo su jedna od nikad ispričanih priča ove umorne zemlje Hrvatske. Uvjerili smo sami sebe da nam ih je pun kufer, pa uzimamo kufere i odlazimo. Odlazeći nastavljamo realizaciju dugotrajnog projekta: konačnog rješenja Hrvata na “ovim prostorima”.

Možda ne bi bilo loše da barem probamo otvoriti i isprazniti povijesne kufere, te na našim nacionalnim policama ostaviti samo one časne i poštene ideje, a sve ostalo vratiti u te iste kufere i poslati ih tamo gdje su davno zaslužili biti: u povijest.

Možda ćemo onda konačno ugledati i znak za budućnost.