Vukovar6

Zašto je potrebno sjećanje

Uz tjedan sjećanja na Škabrnju i Vukovar

U prvim danima mjeseca studenoga sjećamo se naših pokojnih, onih bližih, daljnih, kao i svih onih svetih koji su preminuli, a svojim nas životnim djelima zadužili. Za njih nas vežu emocije, ljubav, vjera, tradicija, materijalna i nematerijalna dobra, opipljivo i neopipljivo. Uz njih nas ponajviše veže poštovanje. Iskreno poštovanje mrtvih najuzvišeniji je vid izražavanja kulture čovjeka, jer čovjek koji se sjeća mrtvih unosi u njihovu smrt određeni život; oživljava ih u svom životu, a pogotovo u životu onih mlađih, koji pokojne možda i nisu poznavali. Evocirajući njihove živote pokušavamo razumjeti njihova djela, valorizirati ih i sačuvati potrebu za zahvalnošću. A zahvalnost je uz poštovanje također jedna od uzvišenijih ljudskih osobina.

U trećem tjednu mjeseca studenoga sjećamo se naših pokojnih stradalih u Škabrnji i Vukovaru, ratnih, ranih devedesetih. U tim danima njihova smrt je samo prozor u naš život. Koliko su oni živi, toliko smo živi i mi. Koliko je njihova žrtva živa, toliko i mi živimo. Kako u nama umiru oni, tako i mi umiremo u nama samima. Voštana svijeća koju simbolično zapalimo te dane brzo dogori, a njezini tragovi nestanu u dimu zauvijek. Ona umre. I kada bi bila jedino što nas veže za duše njihove, njezinom smrću umrlo bi i naše sjećanje. Ovaj tjedan trebao bi biti samo rezime cjelogodišnjeg sjećanja, jedno zaustavljanje i okret unatrag, kako bi vidjeli što smo sve učinili prošle godine u brazdi naše memorije. Koliko razumijemo njihovu sudbinu, žrtvu i razmjere njihove tragedije.

A nije tragediju doživio samo čovjek, nego i grad. Pa ako i nismo u stanju shvatiti sav užas doživljenog kroz ljudsku žrtvu, čije slike je teško bilo zabilježiti, trebalo bi nam sve biti kristalno jasno kroz slike užasa žrtve grada. Ono samljeveno kamenje biblijski kao da poručuje; „Ako vi budete šutjeli, mi ćemo govoriti“. I već sada se stječe dojam potrebe da kamenje progovori, da ono priča priču umjesto voska koji se rastopi i ispari, umjesto nas čije sjećanje je već polako isparilo.

Toliko razorenih ljudi, toliko razorenih gradova. Toliko nepoznatih i neznanih priča ubijanja života ostalih među podrumima i porušenim zidovima. Toliko zaborava. Toliko okretanja glava od prošlosti od koje kao da se bojimo i preko koje preskačemo uvijek uporno, kada nam ona stane na put želeći se pokazati.

Ta naša želja za budućnosti ne daje nam da stanemo. Trčimo kao mala djeca naivno iščekujući nagradu boljega života, a ne pitamo se jesmo li ga zaslužili.

Zatvaramo prozor u njihovu smrt kako nas ne bi sablaznila, a otvaramo širom vrata površnim ogrebotinama i posjekotinama površnih života čiji cilj je smrt. Nad tim se ranama zgražamo i njih vidamo, a krv nam povijesna natapa gležnjeve.

Barem bi žena trebala razumjeti ženu, majka majku, a toliko je žena i majki ispustilo svoje nemoćne krikove u mraku bez tragova nade. Toliko boli i poniženja danas tako daleko od tog vremena, a tako blizu onog istog mraka. I šutnja. Bez nade.

Nužno je potrebno obnoviti zvonike svijesti što bi zazvonili u sva zvona i probudili čovjeka u čovjeku, pozvali ga da se vrati tamo gdje je ostavio bitno. A bitno je poštovanje i zahvalnost, bez kojih čovjek natovaren nebitnim pije iz bokala licemjerja i krijepi svoje tijelo bezdušnošću.

Kada se čovjek uvjeri da je nebitno bitno, a bitno nebitno, onda gazi po životu mrtvih i smrti živih. Galami i viče nad grobnom tišinom nepoznatih tragedija gledajući u daljini i ukazujući prstom na nešto nalik rani. Nad žednima pravde, dolijeva bokal nepravde i prolijeva licemjerje koje ih čini još više žednima.

Zato zvonimo ovog tjedna, zvonimo, probudimo prvo sebe, svoju svijest i savjest, obnovimo sjećanja, unesimo život u smrt mrtvih i živih, a onda će se možda i drugi probuditi.