Vukovar 1991

Krivo srastanje

U procesu rastave od Jugoslavije nama su pripala sva njena djeca u Hrvatskoj, a alimentaciju plaćamo mi.

Svaka vlast za lakše i jednostavnije vladanje uvijek nađe podobne ljude među narodom. Uvijek i svugdje. Pogotovo ona tuđa vlast. Nije hrvatski narod izuzetak. Mnogi su Hrvati kroz stoljeća živjeli od tuđeg kruha i radili ono što im je netko drugi rekao. Što god je čovjek gladniji ili pohlepniji, to mu je od kruha više potrebno i spreman je učiniti sve da bi do njega došao. Kruh je naravno simbolika. Zato svaka vlast nastoji uvijek osiromašiti što je više moguće potlačen narod i onda u njemu lako naći gladne ili pohlepne.

Gotovo čitavo zadnje stoljeće Hrvatima se kruh pekao u glavnom gradu Jugoslavije, u Beogradu. I nije Beograd žalio brašna za nahraniti one koji su htjeli služiti. Bilo ga je za sve. Trebalo je biti samo poslušan.

Poslušnici su bili tako siti i zadovoljni. I narod je bio zadovoljan. Ne baš sretan, ali relativno zadovoljan, pogotovo nakon 1945., jer je nekima tada sve oduzeto, neki su završili u jamama, neki u zatvoru, pa je biti živ i zdrav bilo zadovoljavajuće dobro.

Vrijeme je prolazilo, rat se zaboravio, jame su se sakrile, strah je otjerao pamćenje, vlast se osigurala, stega je popustila, a kruha je polako bilo za sve. A skromnom narodu više od kruha i ne treba. Pogotovo ako je do kruha lako doći, bez mnogo rada. A Beograd je bio dobar. Nije se u njemu mijesio samo kruh, već i mišljenje i strategija i politika i sve. Tako da Hrvatima nije trebalo ništa misliti, zapravo, bilo im je bolje ne misliti. I nisu mislili.

Kako bi se očuvao taj idealan ovozemaljski život, trebalo ga je paziti od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. U tome su ključnu ulogu imali doušnici.

Mali, sitni, sitničavi ljudi koji u životu ništa nisu postigli bili su idealni za ove uloge. Kako je paranoja za vlastitu fotelju uvijek veća od fotelje, pa su u strahu velike oči, doušnika je moralo biti. I bilo ih je. Imali su istančan vid i sluh pa su i u najdubljoj šumi ili podzemlju mogli vidjeti ili čuti neprijatelje. A državni neprijatelj broj jedan bili su naravno ustaše, premda su bili rjeđi od čovječje ribice. I tako su od ustaša živjeli mnogi i to dobro, pa se navukli i navikli.

Za napredak i karijeru onih s malo škole i ambicioznih, trebalo se samo učlaniti u stranku, tadašnju partiju. Bila je samo jedna pa se nije moglo pogriješiti. Kompletan javnopolitički i ekonomsko-gospodarski život zahtijevao je taj mali detalj: imati crvenu partijsku knjižicu.

A kada je krajem osamdesetih godina ponestalo brašna u Beogradu i kada su se tamo pojavili neki novi vođe sa starim parolama, hrvatski političari shvatili su da kruha više za njih neće biti i da trebaju kruh početi mijesiti sami. I tako je nastao kruh naš svagdašnji (u isto to vrijeme započeo je napad na Hrvatsku. Napali su je oni kojima se nije svidjela ideja samostalne pekare. Nekima od naših to je jako odgovaralo, ali to je već posebna tema.).

Kada je dakle ranih devedesetih rođena država Hrvatska, u gotovo svim njenim institucijama, od obrazovnih i kulturno-znanstvenih, pa sve do tajnih sluzbi ostali su mnogi s onom crvenom knjižicom u džepu. Mnogi poslušnici koji nisu do svojih položaja došli po sposobnosti, već po staroj podobnosti, zasnovanoj na poslušnosti, a tu paradigmu nastavili su prakticirati i dalje. I onako usput po inerciji i navici nastavili su tlačiti i crpiti narod. Ovaj put svoj narod iz pozicije vlasti. U tome i jest dobar dio problema ove zemlje.

Još jedan, onako baš dobar problem ove zemlje je ona navika na lagodan život doušnika. Kada se čovjek navikne na lagodan život, ili ako se u obitelji uvjeri u takav oblik življenja, teško prihvaća neki pravi posao. A i ne zna za drugo. U Hrvatskoj je ostao nemali broj onih koji su jeli doušnički kruh. A on je kao genetska droga.

Bruno Bušić izrekao je proročanstvo u kojem predviđa rađanje Hrvatske krvavih gaća, ali i suočavanje s krađom od strane “naših”. Znao je taj pametan čovjek očito što će se dogoditi i kako. Znao je i tko su ti “naši” koji će biti u prilici krasti kada se prilika pruži. Znao je dobro jer su mu ti “naši” vrebali petu čitavog života i bili dobro plaćeni za to.

I čovjek se mora zapitati, onako bezazleno; a gdje su ti “naši” sada? Tko ih plaća? U kojim foteljama sjede?

Danas imamo više agencija i udruga civilnog društva nego pola zemaljske kugle. Svi primaju plaću, promatraju i izvještavaju. Ili kako se to moderno kaže, “monitoring” i “reporting”. Idealna mjesta za osiguravanje kontinuiteta zaposlenja poslušnika i doušnika, te njihovih istomišljenika i nasljednika. Naravno, nama su kao i svakom društvu potrebne takve institucije i NIJE ih namjera stavljati sve zajedno u negativan kontekst, ali bilo bi lijepo jednom vidjeti tko sve u njima “radi”, koliko ih ima, te jesu li nam stvarno sve od njih nužne.

Vjerojatno su u tim institucijama na poseban način dobro plaćeni oni koji šalju izvještaje u inozemstvo, a najbolje oni koji i dalje pronalaze unutarnje neprijatelje, odnosno osluškuju tekstove pjesama naših pjevača tražeći u njima nešto ustaško. “Moj dida i ja, drugo vrijeme – ista sudbina”.

Teško ćete naći neku od tih institucija u kojoj su dobre plaće da se bavi istraživanjem primjerice terora i zločina počinjenih pod simbolima Jugoslavije. Ili zaštitom i pomoći žrtvama tih terora, kao što su naprimjer silovane žene. Ili one ubijene i zaklane pred svojom djecom. Teško. Možda i nikako. To je prepušteno volonterima i amaterima, političkim jezikom nazvanim “marginalcima” ili “luzerima”. Neka to oni promatraju. I tako je u svemu.

Generacijama stvaran mentalitet sada nam dolazi na naplatu na računima ogromnog državnog aparata, u kojem je svega i svačega. Moramo ga svi hraniti. Narastao je i nabujao. Kao nekad. I gore. Primio i uposlio mnoge one s perona krivog srastanja, te dodao nove. Današnjim jezikom rečeno, uhljebio ih.

Nisu u prilici uhljebljivanja u ovoj novoj Hrvatskoj bili nikakvi ustaše, kako se to pokušava prikazati, jer su pobijeni prije tri četvrtine stoljeća i zbrisani s lica javnopolitičke scene. Niti su u prilici bili oni komunisti i partizani koji su se borili za prava čovjeka jer su izginuli kroz čitavo stoljeće upravo u toj poštenoj borbi za ideale. Na poziciji su bili i ostali oni poslušnici i doušnici nadojeni kvascem bivšeg državnog aparata te njihovi miljenici nove generacije, sa sposobnošću metamorfoze i mimikrije, prilagodljivi svim sustavima isključivo za svoje vlastito dobro, genetski nenaviknuti na hrvatsko postojanje.

Treba samo zaviriti u biografije naših najistaknutijih javnopolitičkih osoba od stvaranja države Hrvatske do danas. Od prvog predsjednika, potpredsjednika, do najzastupljenijih medijskih djelatnika, naročito novinara-kolumnista. Samo kratkim pregledom lako je zaključiti kako su im svima “komunizam” i “Jugoslavija” zajednički nazivnici, a oficirska škola izvor znanja i svjetonazora.

U procesu rastave od Jugoslavije nama su pripala sva njena djeca u Hrvatskoj, a alimentaciju plaćamo mi. Svi mi.

I ne zna se što je gore: činjenica da su neka od njih bili članovi jugoslavenskih tajnih službi koje bi po svakom ljudskom kriteriju trebale danas nositi predznak “zločinačke”, ili činjenica da te službe danas nemaju takav predznak.

Možda sve te spomenute djece i nema toliko mnogo, ali zauzeli su mnoge važne položaje.

Zato i jesu u mogućnosti preko svojih medija ponavljati iste one priče koje su slušali naši djedovi, a kojima skreću pažnju sa sebe i sa pravih problema, na one marginalne ili nepostojeće.

NIJE smisao ovih navoda negativno konotirati svakog iz bivšeg sustava, već ukazati na paradoksalnost kontinuiranog medijskog zastrašivanja javnosti s podivljalom desnicom i ustašama, pored svega navedenog.

Kada čovjek, lišen pravih informacija i istine, ovo dovoljno dugo sluša, a sluša čitavo stoljeće, počne vjerovati. Ako bi samo malo promislio, shvatio bi što je istina. Ali mi smo genetski modificirani u mišljenju. Mi ne mislimo. Ne volimo misliti. Bojimo se vlastitog mišljenja. Draže nam je da drugi misle za nas. I to je možda veći problem od svega gore napisanog. To je prostor u kojem Hrvatskoj treba ozbiljno ulaganje. Investicija u izgrađivanje vlastitog znanja.

Jer onog trenutka kada oni koji emitiraju povijesne floskule budu shvatili da javnost zna istinu te da je sposobna sama misliti, neće više imati interesa ni motiva ponavljati ih. Znat će da im javnost više ne vjeruje.

Izgubit će povjerenje – povjerenje birača. Izgubiti povjerenje birača značilo bi izgubiti i vlast. A to je zadnje za što su spremni.